DRUŠTVO POVJESNIČARA UMJETNOSTI HRVATSKE

Očitovanje i apel o postupcima nakon potresa u Zagrebu

Nakon razornog potresa koji je 22. ožujka 2020. pogodio Zagreb i okolicu i doveo do oštećenja obiteljskih kuća, stambenih, poslovnih i javnih zgrada i vjerskih objekata, a u gradskoj jezgri i brojnih povijesnih spomenika, državne i gradske službe, kao i građani reagirali su brzo i solidarno. Uzimajući u obzir epidemiološko stanje, reakcije spasitelja i službi Grada Zagreba i države zaslužuju svaku pohvalu.

Dijelovi središta Zagreba, koji su od sredine 20. stoljeća zaštićivani kao urbanistička cjelina, imaju različite stupnjeve oštećenja i nakon obilaska pojedinih zgrada i utvrđivanja stanja statike donesene su prve upute građanima o mogućnosti nastavka stanovanja. Nakon prvih intervencija slijedi priprema zakonskog okvira i sazivanje tijela koje će u idućim godinama voditi složeni postupak koji se u javnosti najčešće naziva „obnova“.

Uzimajući u obzir sigurnost naših sugrađana, što razumljivo nagoni na hitnost djelovanja, javnost i odgovorne iz našeg područja ekspertize želimo upozoriti na potrebu temeljite pripreme za razdoblje koje nam slijedi. Želeći pružiti stručnu pomoć uključenima u rješavanje praktičnih problema naših sugrađana, nudimo sugestije i apeliramo da nas se uključi u rad odgovornih stručnih tijela.

U dosadašnjem djelovanju i iz dostupnih izjava nadležnih primjećujemo nekoliko pojava o kojima se želimo očitovati.

Posljedice potresa u valoriziranim i zaštićenim dijelovima zagrebačkog središta (Gornji i Donji grad i Kaptol) ne mogu se sagledavati punkcijski, već kao cjelina. To načelo ne treba vrijediti samo za najstarije dijelove zagrebačke jezgre Gradec i Kaptol, ključne za urbanu genezu Zagreba, već i za urbanizam donjogradskih blokova, iznimno vrijednu cjelinu i spomenik historicističke gradogradnje započete u drugoj polovini 19. stoljeća.

Uzimajući u obzir premisu da, pored praktičnih, ta heterogena cjelina ima povijesne, umjetničke, arhitektonske, urbanističke i ambijentalne vrijednosti – ne možemo prihvatiti pragmatični rječnik dosad dominantnih predstavnika građevinske struke, u kojem dominiraju ultimativni pojmovi poput „uklanjanja“ i „potpune obnove“.

Očuvanje povijesnih gradova dio je povijesti konzervatorske teorije i prakse te gradogradnje više od stotinu godina. U tom je razdoblju na globalnoj razini stečeno bogato praktično iskustvo, kako na održavanju i očuvanju, tako i na rekonstruiranju ili novom planiranju u gradovima koji su doživjeli postupne ili nagle, kreativne ili destruktivne promjene, izazvane ljudskim odlukama ili prirodnim silama.

Zato se prije donošenja ključnih odluka o zakonodavnom okviru i praktičnom djelovanju, koje mogu imati i štetne posljedice po pojedine spomenike i ambijent, mora započeti od najbolje prakse konzervatorskog i urbanističkog djelovanja u Hrvatskoj i svijetu. Zagreb nije ni prvi ni jedini grad pogođen prirodnom katastrofom. Isto tako, razmjeri nisu, kako je navedeno u medijima, usporedivi s ratnim razaranjima gradova poput Dresdena i Varšave. Kako se može zaključiti iz dosadašnjih izvješća i izravnih svjedočanstava, oštećenja variraju od težih statičkih pomaka i urušavanja dijela struktura do gubitka uresa na pročeljima povijesnih građevina.

Zahvati koji predstoje u Zagrebu trebaju se vidjeti kao prilika: ne za netransparentno djelovanje interesnih skupina bliskih trenutnim političkim strukturama, već za kvalitetnu prilagodbu postojećih sastavnica profesionalnog sustava zadaćama od prvorazrednog javnog interesa. Kako bi se to postiglo, provjereni stručnjaci, a ne dužnosnici, trebaju dobiti ključnu i odgovornu ulogu. Isto tako, zbog složenosti poslova koji se očekuju, stručno tijelo koje će donositi odluke o konceptu i metodologiji rada na svakom od pojedinih slučajeva (a uz stalnu brigu o vrijednostima cjeline) mora biti interdisciplinarno. Ako postoje validne usporedbe s prijašnjim razaranjima, tada se valja podsjetiti odgovora poljskih konzervatora nakon 1945. koji su u prvim mjesecima poraća počeli graditi profesionalni, administrativni i akademski sustav u cilju rekonstruiranja čitavih gradova. Niz je primjera europskih gradova koji se u budućnosti mogu sagledati i primijeniti na rješavanje pojedinih problema rada na arhitektonskoj baštini u Zagrebu.

U nacrtu Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Zagreba i okolice primjećujemo nedostatak poštivanja tih temeljnih profesionalnih stečevina. Rad na saniranju šteta i donošenju odluka o pojedinim povijesnim građevinama sa spomeničkim vrijednostima u službi očuvanja tradicionalnog ambijenta ne treba biti isključivo posao građevinarske struke. Gdje postoje vrijednosti koje prelaze svakodnevnu uporabu, odnosno vrijednosti podsjećanja, u odlučivanje se, kao jednakopravni sudionici, trebaju uključiti povjesničari umjetnosti, konzervatori, arhitekti i urbanisti. Riječ je o povijesnoj prilici da ti stručnjaci donesu meritorne odluke o svim pitanjima udobnog življenja u skladu s gradskim spomeničkim vrijednostima.

Iz tih razloga tražimo da se u nacrt Zakona, pored kategorija obiteljske kuće, poslovne zgrade i stambeno-poslovne zgrade, mora unijeti i kategorija povijesnih građevina, odnosno kulturnih dobara. U trenutnom nacrtu se spomenička vrijednost dijelova zaštićenog ambijenta marginalizira, što nije prihvatljivo. Interes Republike Hrvatske i javni interes se na sastoji u radikalnim „uklanjanjima“ (čl. 3) ili u tzv. „potpunoj obnovi“ (čl. 13). Tom se simplifikacijom ne ide u korist djelovanju na zaštićenoj kulturnoj baštini. Postoji niz profesionalnih pojmova koji se u nacrtu ne spominju: konsolidiranje, popravak, konzerviranje, restauriranje, rekonstruiranje – i svi oni se, u najboljoj međunarodnoj praksi, već više od stoljeća razlikuju od generičkog i zlorabljenog pojma obnove.

S tim u vezi, držimo da Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja ne može biti ključni čimbenik u pripremi prijedloga mjera, kako se navodi u čl. 6, st. 2 nacrta Zakona. Njemu se mora pridružiti Ministarstvo kulture, koje ne može samo figurirati kao povremeni konzultativni subjekt, već biti ključni partner koji posjeduje potrebnu dokumentaciju i profesionalnu upravu. Njima se trebaju pridružiti i stručnjaci iz akademskih krugova, specijalizirani za aspekte očuvanja kulturne baštine te predstavnici profesionalnih udruga, od Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske do Društva arhitekata Zagreba.

Dominaciji specijalista građevinske struke, dakle, trebaju se pridružiti i stručnjaci s teorijskim i praktičnim znanjima o konzervatorskoj, arhitektonskoj i urbanističkoj problematici. Kada je riječ o spomeničkim vrijednostima ne možemo govoriti isključivo o tehničkim aspektima konstrukcija, iako one imaju iznimnu važnost u očuvanju sigurnosti građana. Kako u nacrtu Zakona, tako i u njegovoj provedbi i imenovanju odgovornih za ovaj višegodišnji posao, treba unijeti niz potrebnih izmjena kako bi povijesne i druge spomeničke vrijednosti Zagreba bile očuvane za naraštaje koji dolaze.

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske

Zagreb, 2. travnja 2020.

Preradovićeva 44, Zagreb

www.dpuh.hr

dpuh@inet.hr

099 499 1009

Nacrt Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Zagreba i okolice

ŠTO NAKON POTRESA?

DRUŠTVO POVJESNIČARA UMJETNOSTI HRVATSKE svjesno je opsega šteta koje je od potresa 22. ožujka 2020. pretrpjelo povijesno središte Zagreba, ali i nužnosti njegove obnove u budućnosti. Kao struka kojoj su težišta istraživanje i valorizacija spomenika i kulturnih dobara, te njihovo čuvanje i zaštita, spremni smo i obvezni uključiti se u planove obnove svim svojim znanjem, iskustvom i etičkim zasadama. S određenom zabrinutošću pratimo razgovore o obnovi u medijima – u koje zasad nismo pozvani, a u kojima se već spekulira o restrikciji oficijelne zaštite, potrebi selekcije onoga što treba, ali i ne treba obnavljati, odnosno ukloniti kao manje važno. Te ideje o reviziji odavno ozakonjenih dokumenata o zaštiti spomeničkih urbanističko-arhitektonskih cjelina Gornjega grada, Kaptola i Donjega grada smatramo neprimjerenima u danima kada se štete identificiraju i dokumentiraju. Poručujemo: obnova ne može i ne smije početi idejama o rušenju, nego pomnom analizom gubitaka i mogućnosti rehabilitacije spomenika i ambijenata. Primjer je stradanje i obnova Dubrovnika poslije potresa 1979.

Tri povijesne jezgre Zagreba, Gornji grad, Kaptol i Donji grad dokumenti su različitih povijesnih epoha i svjedočanstvo kreativnih, intelektualnih i umjetničkih napora gradske zajednice u formiranju tih sredina. To se tiče javnih, u pravilu reprezentativnih građevina namijenjenih političko-upravnim, sakralnim, obrazovnim i kulturnim sadržajima,  ali i privatnih, stambenih ili stambeno-poslovnih zgrada svih tipologija. Poznata su stradanja povijesne jezgre Zagreba u katastrofalnom potresu 1880. godine. Poznate su dimenzije i kvaliteta obnove koja je uslijedila. Dok su se na Gornjemu gradu i Kaptolu pojedinačno obnavljali javni i privatni objekti, Donji grad se nakon potresa 1880. tek počeo formirati kao novo središte grada. U to je doba postojalo tek nekoliko zgrada javnog značaja, poput palače Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sinagoge i pravoslavnog hrama te nekoliko privatnih palača novog urbanog mjerila i stilskog, historicističkog izraza. Razvoj i intezivna izgradnja novoga središta bila je osigurana urbanističkom osnovom iz 1865., koja je zapravo plan Donjega grada: ortogonalni sustav ulica i pravilni blokovi. Osnovom iz 1887. definiran je parkovni okvir užega središta grada, tzv. Zelena (ili Lenucijeva) potkova, predviđena za smještaj najvažnijih javnih zgrada. Nastao planski i organizirano, javnim i privatnim sredstvima, udjelom najboljih stvaralaca epohe, kao skupno i kolektivno djelo, Donji grad je postao i ostao najsnažnijim elementom urbanog i kulturnog identiteta Zagreba. ZATO GA TREBA OČUVATI KAO CJELINU.

Danas, za njegovu obnovu ne trebamo urbanistički plan, nego PLAN REHABILITACIJE I ZAŠTITE. Drugim riječima, ne gradi se novo, nego se obnavlja staro. Obnova, dakako, uključuje popravke i dorade, ali sve intervencije moraju biti zasnovane na analizi vrijednosti i jasnim načelima njihova održanja. Težište mora biti na obnovi javnih zgrada s njihovim inventarom i uređenjem. Oni su nositelji našega identiteta, a njihovim gubitkom Zagreb i Hrvatska ostali bi bez svojega duhovnog i nacionalnog bića. Ali pažnju treba usmjeriti i svim drugim sastavnicama sredine, koja se štiti kao AMBIJENTALNA CJELINA. Možda je obnova prilika da se napokon razmotri pristup unutrašnjosti donjogradskih blokova, zagušenih nekvalitetnom, pa i nedozvoljenom gradnjom. Za razliku od recentnog prijedloga izmjena Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba, kojim se predviđa izgradnja u unutrašnjosti blokova, što znači povećanu gustoću, mi predlažemo da se ona planski urede kao mjesta boravka i komunikacije (parkovi, igrališta, pasaži). Posebno ističemo da svaki pojedini objekt ili sredina moraju imati zasebnu studiju, projekt i plan realizacije. Javnosti treba predočiti da i plan obnove i njegove realizacije zahtijevaju vrijeme i da će dugo potrajati.

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske zalaže se za osnutak višedisciplinarnog teama, odnosno autonomne stručne komisije, koja bi pripremala obnovu – paralelno s uklanjenjem najfatalnijih šteta i osposobljavanjem stambenih i drugih kapaciteta, što je preuzeo Grad Zagreb. Obnovu povijesnog središta treba proglasiti i ozakoniti kao PRIORITETNI GRADSKI PROJEKT, što znači kao zajedničku misiju javnog i privatnog sektora. Hrvatski povjesničari umjetnosti uključit će se u njega individualnim inicijativama, ali i sustavnim angažmanom svoje krovne stručne organizacije, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske.

Za Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske

dr. sc. Zvonko Maković

predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske

Izjava  -memorandum

ured je oštećen u potresu pa Vas molimo da nas kontaktirate mailom ili na broj mobitela 099 499 1009

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske odgađa sva događanja najavljenja za ožujak 2020. godine. Nove termine odvijanja najavit ćemo na vrijeme.

Odgađa se do daljnjega.

U Palladijevoj Drugoj knjizi proporcijski su omjeri najvećih bočnih odaja unutar tlocrta promišljani geometrijski, aritmetičkim iskrivljenjem kvadrata. Dva stoljeća kasnije, Bertotti Scamozzi omjere Palladijevih prostorija predočuje na istovjetan način, koristeći umjesto polazišnog lika termin larghezza. Pravokutnike pitagorejskih omjera najmanjih cijelih brojeva može se pomoću šestara umješno konstruirati i distorzijom krug(ov)a s upisanim heksagramom, odnosno njegovom spiralnom iteracijom. Stanze omjera 2:3, 3:4 i 3:5 Palladio u Prvoj knjizi ubraja među one koje su più belle. Obilježje potonjom metodom konstruiranih, binarno kodiranih dijagrama tih omjera je dvoosna zrcalnost. Izostavljanje omjera 4:5 je znakovito s obzirom da pomoću heksagrama izvedeni dijagram ne posjeduje to bitno svojstvo.

Preklapanjem dijagrama s prostorijama na ponekim tlocrtima navedenih autora, tako da promjer većeg kruga odgovara kraćoj stranici, postaje vidljiva struktura cjeline sastavljena od nekoliko različitih magnituda krugova, koja odražava svojevrsni ordinatio. Polazeći od tlocrtnih dimenzija iz Palladijeve Druge knjige, nekoliko dispozicijskih shema izvedeno je iz spleta tek dviju magnituda – otkrivajući iza brojeva skrivenu binarno kodiranu geometrijsku strukturu cjeline, minimum za uspostavu hijerarhijskog poretka. Nadalje je ustanovljeno da su pojedine sheme rezultat manipulacije sastavnim dijelovima binarno kodiranog geometrijskog prikaza kvadrata binoma, s time da vrijednosti članova odgovaraju omjerima najmanjih cijelih brojeva. Na svjesnu uporabu upućuju obrasci prepoznati na tlocrtima unutar Palladijevog opusa, ali i na skicama Francesca di Giorgia Martinija.

Konačno, proporcijski omjeri svih, pa i najmanjih, prostornih jedinica definirani su na reprezentativnom uzorku ustaljenim načinom komponiranja dispozicijskih shema iz specifičnih nejednoličnih rešetki – različitih (tex)tile-predložaka logički neovisnih o tlocrtnom rasporedu, konstruiranih pravilnim nizanjem duž obje osi sastavnih dijelova geometrijskog prikaza kvadrata binoma, s time da vrijednosti članova (3 i 2, 4 i 3 te 5 i 3) odgovaraju količini jediničnih mjera (piedi vicentini) – imajući na umu (ne)namjernu Palladijevu nedosljednost. Stoga se dvoosna zrcalnost dijagrama proporcijskih omjera konstruiranih pomoću heksagrama, temeljni preduvjet za pravilnu geometrijsku strukturu predložaka, može smatrati plauzibilnim razlogom izostavljanja omjera 4:5.

Otkrivena struktura složene renesansne zrcalne dispozicijske sheme navodi na zaključak da se pod pojmom symmetria – s gledišta onodobnih arhitekata, koji (vjeruju da) poput demijurga u ezoteričnom postupku oblikovanja prostora drevnim umijećem opetuju kozmogoniju, odražavajući neupućenom oku nevidljivi viši red – smatralo i postizanje sustavnih, ujedno što jednostavnijih aritmetičko-geometrijskih odnosa unutar zamišljenog tlocrta, neovisno o estetskim prosudbama.

Zahod je mjesto na kojem čovjek obavlja svoje intimne higijenske potrebe. U početku je to bilo „iza kuće“, od tuda potječe objašnjenje u Mažuranićevom rječniku: zahod – ići na stranu, a dolazi od zapada (sunce zahodi). Rimljani su prvi imali javne zahode, a mnogi od njih i danas postoje od Italije do Tunisa i Turske. Car Vespazijan uveo je napla­ćivanje korištenja, pa od tada potječe uzrečica novac ne smrdi. Veliki broj zahoda iz razdoblja srednjeg i ranog no­vog vijeka također su ostali sačuvani, u Hrvatskoj u starim gradovima kao što su Valpovo, Slavetić, Milengrad, Veliki Tabor i čak šest zahoda u Ribniku, a na obali u palačama od Cresa do Lopuda. U nemjerljivo raskošnijem dvorcu Versailles uz 700 soba, 67 stubišta, 1252 dimnjaka i sav inventar – nije bilo zahoda. Nakon izgradnje kanalizacij­ske mreže u europskim gradovima sredinom 19. stoljeća počinje se u većoj mjeri primjenjivati „engleski“ zahod (sa školjkom, sifonom i vodokotlićem). U predavanju će biti riječi o „problemima“ postavljanja prvog javnog zahoda u Zagrebu 1909. godine na Trgu bana Jelačića i o velikoj ulozi Andrije Štampara i Škole narodnog zdravlja u kulturi higijene na hrvatskom selu. Bit će prikazan razvoj „higijen­skih potrepština“ od antike do danas i vrlo često duhovite signalizacije vezane uz zahod.

Prije pet godina u Pragu je otvoren muzej posvećen ra­zvoju zahoda, a prema mišljenju vodećeg britanskog me­dicinskog časopisa najznačajniji medicinski pronalazak u zadnjih 200 godina nije cjepivo, anestezija ili penicilin, već zahod, onakav kakvog mi poznajemo.

Povjesničar umjetnosti i konzervator Drago Miletić svoj je radni vijek proveo u Hrvatskom restauratorskom zavodu posvetivši se istraživanju, zaštiti, obnovi i prezentaciji napuštenih hrvatskih povijesnih gradova i burgova. Radio je na Medvedgradu, Hrvatskoj Kostajnici, Đurđevcu, Krapini, Ribniku, zatim Sokolovcu, Velikom Taboru, Samoboru, Okiću, Belcu, Kostelu, Cesargradu, Susedgradu. Svoj je praktični restauratorski i konzervatorski rad na spomenicima dopunjavao i publicističkim, a knjiga Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske u izdanju Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske 2012. godine na najbolji način svjedoči o uloženom znanju i vremenu provedenom tijekom desetljeća na terenu. Ove godine DPUH će objaviti knjigu Drage Miletića o sudbini srednjovjekovnog Medvedgrada u recentnoj hrvatskoj povijesti.

Upravni odbor DPUH-a objavljuje Natječaj za dodjelu Nagrade DPUH-a „Radovan Ivančević“ za 2019. godinu:

1. Nagrada DPUH-a „Radovan Ivančević“ za životno djelo (1 nagrada)

2. Godišnja nagrada DPUH-a „Radovan Ivančević“ (1 nagrada)

3. Povelje DPUH-a za unapređenje i promicanje povijesti umjetnosti (do 3  povelje)

4. Nagrada za najbolji diplomski rad (do 3 nagrade)

Prijedlog nagrade za životno djelo i godišnju nagradu mora sadržavati obrazloženje, biografiju i bibliografiju. U obrazloženju valja jasno naglasiti za koju nagradu i zašto je predloženik nominiran.

Prijave koje nisu u skladu s navedenim zahtjevima neće se razmatrati.

Prijave vrijede isključivo ukoliko su poslane do objavljenog roka, a uvažava se datum poštanskog pečata.

Sve prijave za natječaj primaju se isključivo poštom na adresu: Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Preradovićeva 44, 10000 Zagreb

NATJEČAJ JE OTVOREN DO 16. ožujka 2020.

PRAVILNIK