Glavni nositelji kiparstva u Osijeku u prvoj polovini 20. stoljeća bili su do sada nedovoljno poznati i slabo istraženi kipari Josip Leović (1885. – 1963.), Mihajlo Živić (1899. – 1942.), Oscar Nemon (1906. – 1985.) i Rudolf Švagel-Lešić (1911. – 1975.). Likovni izričaj Josipa Leovića u mnogome je određen školovanjem u Beču početkom 20. stoljeća. Upravo je simbolizam obilježio ponajbolje Leovićeve kiparske radove, a posebno one stvarane pod mecenatom osječkog industrijalca Rudolfa Povischila, koji mu je postao mecena preko kojega dobiva različite likovne narudžbe. Još od samih početaka studija na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, evidentan je snažan utjecaj Ivana Meštrovića na kiparsko stvaranje Mihajla Živića. Osim najranijih radova, to jasno pokazuju i djela nastala neposredno po svršetku studija 1929. ili ona kasnija. Još kao gimnazijalac i kao samouki kipar, Oscar Nemon priređuje u Osijeku dvije izložbe svojih kiparskih radova, 1923. i 1924. Već 1925. odlazi u Beč, a potom u Bruxelles, gdje ostvaruje karijeru portretiste i medaljara. Portret Sigmunda Freuda (1931.) donosi mu svjetsku slavu. Rudolf Švagel-Lešić nakon studija na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu vraća se 1934. u svoj zavičaj i radi kao slobodni umjetnik, a u Osijek dolazi 1939. i ondje djeluje do 1945. Na žalost, većina njegovih osječkih narudžbi zbog ratnih okolnosti nije bila realizirana u cijelosti. Ni jednom osječkom kiparu nije pošlo za rukom ostaviti za sobom dubljega traga u povijesti osječke umjetnosti prve polovine 20. stoljeća. Ostali su i na margini nacionalnoga kiparskog stvaranja. Ovaj prikaz, prema tome, ne otkriva velike kipare i senzacionalne kiparske opuse, pa ni reprezentativna pojedinačna kiparska djela. Njime se neće izazvati perturbacije u poznavanju nacionalnoga kiparstva moderne, ali tom poznavanju može biti validan prinos.
Daniel Zec zaposlen je kao viši kustos u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2003. godine. Magistrirao je 2011. radom Kiparstvo u Osijeku između dva svjetska rata na istom fakultetu, a 2012. upisuje doktorski studij.
Venecijansko kiparstvo 17. i 18. stoljeća bilo je sve do nedavno marginalna tema proučavanja jednog od najproduktivnijih umjetničkih središta uopće. Od posljednjeg desetljeća 20. stoljeća brojne su studije rasvijetlile dotada slabo poznate majstore i njihove opuse, iako su mnoga pitanja, kao i katalozi djela pojedinih kipara ostali i dalje otvoreni. Nakon monumentalne i herojske skulpture druge polovine 17. stoljeća čiji je glavni predstavnik Giusto Le Court, oko 1700. u venecijanskoj se skulpturi zamjećuju klasicizirajuće tendencije po uzoru na velike kipare mletačkog cinquecenta. Sredinom 18. stoljeća može se govoriti i o dvije kiparske struje. Jednu, rokoko struju čine kipari pod utjecajem Giovannija Marije Morlaitera, dok drugu, klasicizirajuću predstavljaju kipari Antonio Gai, Giovanni Marchiori i Giuseppe Bernardi. Među ovim majstorima posebno mjesto pripada Giovanniju Marchioriju (1696. – 1778.), podjednako operativnom u mediju mramora i drva. Njegovo specifično kiparstvo s mnoštvom antičkih citata i uzora pripremilo je pred kraj 18. stoljeća put novom pokretu – klasicizmu pod vodstvom Antonija Canove. Marchiorijevi radovi u mramoru i drvu nalaze se na nekoliko mjesta u Istri i Dalmaciji, kao i djela navedenih kipara, podjednako rokoko i klasične inspiracije. No, rijetko su djela nekog baroknog majstora na našoj obali imala takav značaj u širem kontekstu kakav još uvijek imaju Marchiorijeve skulpture u Bujama iz 1737. godine. Djela Giovannija Marije i Gregorija Morlaitera, kao i ona Giuseppea Bernardija, Francesca Gaija te Alvisea i Carla Tagliapietre u priobalnim sakralnim prostorima zorno pokazuju ukus i mogućnosti naručitelja s istočne jadranske obale, a ujedno ocrtavaju umjetničke prilike u samoj Veneciji.
Damir Tulić (Dubrovnik, 1981.) diplomirao je povijest umjetnosti i povijest 2005. na Sveučilištu u Zadru. Dobitnik je Rektorove nagrade 2004. za izvanredne rezultate postignute za vrijeme studija. Od 2006. znanstveni je novak/asistent pri Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Doktorsku disertaciju pod naslovom Kamena skulptura i oltari 17. i 18. stoljeća u Porečko-pulskoj biskupiji, mentorica prof. dr. sc. Nina Kudiš, obranio je 2012. na Sveučilištu u Zagrebu. Na temelju posebnih kriterija izvrsnosti koje je propisalo Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, izabran je među 20 najuspješnijih mladih doktora znanosti te mu je 2013. dodijeljeno radno mjesto docenta na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Od 2013. mentor je na Poslijediplomskom studiju Humanističke znanosti Sveučilišta u Zadru. Područje njegovog znanstvenog interesa je skulptura i slikarstvo te primijenjena umjetnost ranog novog vijeka s posebnim naglaskom na Veneciju, Veneto, Furlaniju, Istru, Kvarner i Dalmaciju.
Jozo Kljaković (Solin, 10. ožujka 1889. – Zagreb, 1. listopada 1969.) javnosti je poznat kao slikar fresaka u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu čime je ostavio neizbrisiv trag u Zagrebu. Osim ovog monumentalnog ciklusa izveo je i niz drugih, manje poznatih zidnih oslika u Zagrebu koje će predavanje pokušati približiti. Slikar Jozo Kljaković školovao se u Pragu i Beču. Nadahnjivao se umjetničkom situacijom u Europi posebice Ženevi, Rimu i Parizu tijekom svojih lutanja u drugom desetljeću 20. stoljeća bježeći pred ratnim vihorom. Tajne tehnike fresaka izučio je kod poznatog francuskog stručnjaka Marcela Lenoira. Kao najmjerodavniji umjetnik za fresko tehniku i monumentalne figuralne kompozicije u našoj sredini Kljaković dobiva mnoge narudžbe koje i danas svjedoče o njegovoj likovnoj nadarenosti. Tada već arhaičan medij – freska – u Kljakovića pronalazi svjež i nov dekorativan, ali rječit izraz, koji na suvremeni način progovara o vječnim temama: vjeri, moralu, radu i obitelji – stalnim Kljakovićevim preokupacijama. Za razliku od ondašnje recentne umjetnosti lišene nacionalnog osjećaja, zaokupljene u formalnom i sadržajnom smislu drugim problemima, Kljaković se na oba plana trudi osmisliti autohtoni izraz te dočarati jedinstvene značajke vlastitog naroda. Koliko je bio u suglasju s vremenom, koliko pod utjecajem velike figure Ivana Meštrovića, svog prijatelja i sudruga bitno je u segmentu ukupne procjene Kljakovićeva djela, međutim iznalazak osobnog likovnoga jezika, prepoznatljive ikonografske matrice, te stilsko-formalnog izraza unutar tradicionalne i iznimno zahtjevne slikarske tehnike affresca elementi su kojima je Kljaković uvelike zadužio domaću povijest umjetnosti. Pridodamo li k tome i raznosmjernost njegova djelovanja na svim umjetničkim područjima, njegova nam se osoba u svjetlu novih istraživačkih prinosa razotkriva sve dojmljivije. Predavanje obuhvaća Kljakovićeve radove u javnim prostorima grada Zagreba, a i utjecaj Ivana Meštrovića na njegov rad, posebice u crkvi sv. Marka gdje su umjetnici usko surađivali.
Petra Vugrinec zaposlena je kao kustosica u Galeriji Klovićevi dvori od 2001. godine. Voditeljica je Zbirke umjetničkih radova slikara, grafičara i restauratora Josipa Resteka. Kao kustos realizirala je brojne izložbene projekte u Galeriji Klovićevi dvori i drugim institucijama, muzejima i galerijama. Koautorica je retrospektivnih izložbi slikara Joze Kljakovića i Roberta Auera, te studijske izložbe Alegorija i Arkadija – antički motivi u umjetnosti hrvatske moderne. Doktorska je kandidatkinja na poslijediplomskom doktorskom studiju Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tema doktorske disertacije je Simbolizam u hrvatskom slikarstvu.
Franjevački samostan sv. Marije u Bribiru, glavnoj rezidenciji najmoćnijeg hrvatskog srednjovjekovnog plemenitaškog roda (Šubića), osnovan je početkom 14. stoljeća. Osnovao ga je najistaknutiji član roda, ban Pavao I. Šubić, koji je u njemu (u crkvi sv. Marije) i pokopan. Istu praksu slijedili su i njegovi nasljednici na mjestu vodećih članova roda te brojni drugi istaknuti Šubići. Pored uloge svojevrsnog rodovskog mauzoleja, bribirski je samostan imao ulogu važnog religijskog i kulturnog središta. Bio je to prvi franjevački samostan osnovan u kontinentalnom dijelu današnje Dalmacije, podalje od dalmatinskih gradova. Svojim fizičkim karakteristikama nije bitno odudarao od svojih priobalnih uzora, a sačuvani ulomci skulpture i arhitektonske dekoracije svjedoče o visokoj razini izvedbe. U izlaganju naglasak je na položaju samostana unutar perimetra srednjovjekovnog grada/utvrde te na njegovoj ulozi i utjecaju unutar užeg (lokalnog) i šireg (regionalnog) konteksta. Izlaganje je velikim djelom rezultat rada na doktorskoj disertaciji Bribir (Varvaria) i organizacija teritorija od antike do Šubića.
Kosjenka Laszlo Klemar rođena je 1979. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2005. godine. Na istom je fakultetu 2006. upisala poslijediplomski doktorski studij medievistike. Disertaciju pod nazivom Bribir (Varvaria) i organizacija teritorija od antike do Šubića obranila je 2012. godine. Tijekom 2007. i 2008. surađivala je na znanstvenom projektu IRCLAMA (FP6 okvirni program) Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i rani srednji vijek Sveučilišta u Zagrebu u svojstvu asistenta programa Arheološki parkovi/Archaeological parks. Od 2013. radi u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Kategorija javne arhitekture uključuje građevine namijenjene upravi i sudstvu, građevine s trgovačkim, odnosno gospodarskim funkcijama te građevine za školovanje, zdravstvo i socijalnu skrb. Upravne građevine, kao poseban element gradske arhitekture, nastaju u razvijenom srednjem vijeku. Njihova je zadaća bila odgovoriti na nove potrebe komunalnog društva i u njima se odvijao rad gradske uprave i sudstva. U Dalmaciji se ovaj arhitektonski tip ostvaruje u obliku komunalne palače koja obuhvaća i upravne i sudske, ali i prostorije privatne namjene kojima se koristi knez. Izdvajanjem pojedinih funkcija javljaju i drugi arhitektonski oblici: vijećnica, loža i kneževa palača, odnosno samostalne zgrade za potrebe zasjedanja vijeća, za sudske poslove te za stanovanje. Iako su dalmatinske upravne palače građene mahom u srednjem vijeku, tijekom 15. i 16. stoljeća, u prvo doba mletačke uprave na našoj obali, nastavlja se njihova izgradnja, kao i pregradnja i preoblikovanje postojećih. Period koji je uslijedio, sve do 1797. godine, nisu obilježili značajniji građevinski pothvati na polju upravne arhitekture, ali je od važnosti način na koji se tada s javnim palačama postupalo i kako su one uređivane i održavane. Istraživanje povijesti gradnje upravnih objekata u mletačkoj Dalmaciji pokazalo je njihovu složenost. Svaka je javna palača zaseban primjer i svjedok vremena u kojem je izgrađena, odnosno u kojem se naknadno pregrađuje. Analizom je potvrđeno da javne palače nastaju kombiniranjem postojećih modela privatne izgradnje, naravno s određenim modifikacijama s obzirom na upravne, administrativne i sudske funkcije. U nekim slučajevima ponavljaju se tradicionalni modeli što je ujedno i pokazatelj zatvorenosti lokalne sredine, dok se u nekima ostvaruju sasvim nove sheme. Zbog svog političkog značaja javne su palače imale naglašenu reprezentativnu ulogu, kako u dominiranju urbanim tkivom, tako i u vizualnom identitetu samog grada. Istovremeno, spomenute su građevine, kao reprezentativni materijalizirani odraz moći i ugleda lokalne zajednice, često bile uzorom za privatne narudžbe. Ta dvosmjernost utjecaja ujedno i dodatno povezuje ove arhitektonske modele u međusobno isprepletenu arhitektonsku grupu. Ono što ih razlikuje njihove su funkcije i stoga se u ovom slučaju doista možemo prikloniti funkcionalnoj tipologiji i kao jedinstveni arhitektonski tip odrediti samu javnu palaču.
Krasanka Majer Jurišić rođena je 1975. u Zagrebu. Na Katedri za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu doktorirala je 2012. s temom Javne palače u Dalmaciji u vrijeme mletačke uprave. Autorica je više znanstvenih i stručnih radova iz područja povijesti umjetnosti renesanse i baroka. Urednica je časopisa Portal i članica uredništva časopisa Kvartal. Godine 2009. dobila je Povelju Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Od 2003. zaposlena je u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Trenutno radi kao viši konzervator povjesničar umjetnosti i voditelj je Odsjeka za dokumentaciju nepokretne baštine te se bavi istraživanjima i konzervatorsko-restauratorskim radovima.
U biografiji dubrovačkog nadbiskupa Lodovica Beccadellija (Bologna, 1501. – Prato, 1572.), njegov dugogodišnji tajnik Antonio Giganti naglasio je prelatov poseban odnos s velikim ličnostima talijanske renesanse, navodeći da su ga „beskrajno voljeli najodličniji i jedinstveni umjetnici“, među kojima Tiziano Vecellio, autor Beccadellijeva portreta u firentinskoj Galleriji degli Uffizi, te Michelangelo, s kojim je nadbiskup održavao kontakt putem pisama i soneta. Tijekom dugogodišnje karijere provedene u različitim kulturnim i umjetničkim središtima, Beccadelli je ostao vezan za likovnu kulturu rodnoga grada prvenstveno narudžbama od bolonjskih umjetnika – slikara i grafičara Giulija Bonasonea te arhitekta Bartolomea Triachinija – ali i prijenosom bolonjskih modela u potpuno novu, dubrovačku sredinu. Beccadellijeve narudžbe i zbirka umjetničkih djela, kao i njegovi stavovi prema likovnim umjetnostima općenito, bitno su određeni željom za oživljavanjem i bilježenjem vlastite prošlosti, a odabir pojedinih likovnih sadržaja vezan je za humanističku kulturu i književna ostvarenja talijanske renesanse.
Tanja Trška rođena je 1980. u Zagrebu. Završila je studij povijesti umjetnosti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2004., a doktorirala 2014. na Scuola Normale Superiore u Pisi i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu temom Lodovico Beccadelli e le arti visive / Lodovico Beccadelli i likovne umjetnosti. Od 2008. zaposlena je kao znanstveni novak pri Katedri za renesansu i barok Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se temama iz likovnih umjetnosti renesanse i baroka, posebice kulturnim vezama s Italijom.
Područje Ličko-krbavskog arhiđakonata ušlo je u sastav Karlovačkog generalata 1712. godine. Dolaskom vojnokrajiške vlasti, a uz suglasnost senjsko-modruškog biskupa, osnivale su se župe i imenovali župnici. Prve župe na ovom području formiraju se već u drugom desetljeću 18. stoljeća, dok se prva sakralna građevina na tlu novog naselja Gospić bilježi tek polovinom stoljeća. Bilo da su izvorno podignute u 18. stoljeću ili su barokizirane, sakralne građevine gospićkog područja uvjetovane su povijesnim naslijeđem kraja u kojem su podizane te vojnokrajiškom upravom. Među prvim i najranije podignutim sakralnim gradnjama bio je kapucinski hospicij u Kaniži, na hodočasničkom putu između Karlobaga i Gospića. Istovremeno je u samom Gospiću postojala kapelica sv. Ivana Krstitelja koja je porušena čime je izgubila svoj longitudinalni pravokutni tlocrt te se nanovo gradi kao barokna oktogonalna centralna građevina. Ove se prve dvije sakralne gradnje na području današnjeg Gospića nisu sačuvale, ali se kartografskim izvorima može rekonstruirati njihov izgled i značaj za daljnji razvoj naselja. Samo središte Gospića obilježile su i dvije tipizirane vojnokrajiške crkve postavljene u istoj uličnoj liniji sačinjavajući glavne vertikale naselja – katolička crkva Navještenja Blažene Djevice Marije i pravoslavna crkva sv. Velikomučenika Georgija, podignute u posljednja dva desetljeća 18. stoljeća. Predavanje obuhvaća i ostale sakralne građevine Ličko-krbavskog dekanata te se tipološki obrađuju njihove zajedničke karakteristike i međusobni utjecaji.
Antonia Došen rođena je 1981. u Gospiću. Diplomiralaje povijest umjetnosti, hrvatski jezik i književnost te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Stipendistica Peggy Guggenheim Collection u Veneciji 2008. godine. Upisala je 2010. poslijediplomski studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru s temom Novus Atlas u zbirci tiskarstva i knjigoveštva MUO. Trenutno na Poslijediplomskom doktorskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izrađuje disertaciju Urbanizam i arhitektura grada Gospića od 18. do 20. stoljeća. Objavila je niz znanstvenih i stručnih članaka na temu gospićke arhitekture i javne skulpture, autorica je nekolicine likovnih kritika. Područje njezina interesa vezano je uz nizozemsku kartografiju 17. stoljeća, skulpturu 19. i 20. stoljeća, suvremenu hrvatsku grafiku te gospićku arhitekturu. Trenutno radi kao kustosica u zbirci grafike Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.
U dosadašnjim periodizacijama Mišina opusa stvaralačko razdoblje između 1920. i 1923. nije posebno isticano, već su radovi iz tog vremena, ovisno o prevazi stilskih značajki, uvrštavani u prethodni (secesijsko-ekspresionistički), odnosno u sljedeći (magično-realistički) dio opusa, što je rezultiralo narušavanjem stilske i tematske homogenosti obiju stilskih cjelina. Na temelju uočenih zajedničkih značajki i određenih stilsko-tematskih koherentnosti izdvojena je ova, kratkotrajna i prijelazna, ali nezaobilazna i prekretnička epizoda u umjetnosti Jerolima Miše, koja će se u izlaganju promatrati u kontekstu druge, također prijelazne faze Proljetnoga salona, obilježene paralelizmom sezanističkih i ekspresionističkih nastojanja. Nakon Mišina putovanja u Beč 1919. u njegovoj se umjetnosti javljaju sezanističke komponente (volumen, prostorna jasnoća i usitnjeniji potez), dok se nakon boravka u Njemačkoj 1922. na sezanističke komponente nakalemljuju ekspresionistički elementi, poput snažnije gestualnosti poteza, razlijevanja forme, upotrebe čiste boje i dramatičnih osvjetljenja. Ovo je razdoblje presudno i u smislu trajnog određenja temelja njegove estetsko-kritičke misli u Nietzscheovu vitalizmu i Bergsonovu intuicionizmu. Tada nastaju i neki od Mišinih kreativnih vrhunaca, poput slika Prijateljice i Pučišća. Uslijed prodora mlađe generacije (Uzelac, Trepše, Gecan, Tartaglia i dr.) Miše počinje izlagati s Grupom nezavisnih, čiji je bio jedan od glavnih ideologa. Uskoro iz njegovih djela nestaju progresivna avangardno-ekspresionistička obilježja te on magično-realističkim izrazom pristaje uz maticu hrvatske likovne umjetnosti trajno ostajući paradigmatski primjer hrvatskoga likovnog antimodernizma.
Ana Šeparović rođena je 1976. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 2003. povijest umjetnosti i muzeologiju te 2014. obranila doktorsku disertaciju pod nazivom Jerolim Miše (1890–1970) u hrvatskome slikarstvu i likovnoj kritici (mentor dr. sc. Frano Dulibić). Od 2005. zaposlena je u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“, od 2007. kao leksikografska suradnica, a od 2012. kao leksikografkinja ̶ urednica u redakciji Hrvatskog biografskog leksikona. Istraživački je usmjerena na hrvatsku likovnu umjetnost prve polovice 20. stoljeća, osobito na veze slikarstva s likovnom kritikom i estetikom.
Razdoblje nakon završetka Drugog svjetskog rata u Rijeci je obilježeno korjenitim promjenama na političkom, gospodarskom i socijalnom planu koje su se odrazile na urbanističku i arhitektonsku djelatnost. Među brojnim zadacima koji su čekali reakciju urbanističke struke, osobito je zanimljivo i dugosežno bilo pitanje transformacije Delte, nasipanog zemljišta između Mrtvog kanala i preusmjerenog korita Rječine, koje je od sredine 19. stoljeća korišteno uglavnom u lučke svrhe. Naime, formalnopravno ujedinjenje Rijeke i Sušaka 1947. godine, u međuraću teritorijalno i upravno samostalnih gradova, nametnulo je rješavanje konkretnih problema prostornog i funkcionalnog povezivanja dvaju polutki grada opterećenih vlastitom tradicijom prostorno-planskih dokumenata. U novonastalim okolnostima Delta je percipirana kao dragocjeni prostorni resurs u samom središtu integriranoga grada koji, eliminacijom lučkih postrojenja, postaje idealni prostor za lociranje zgrada javne namjene te rekreativnih, kulturnih i zabavnih sadržaja okruženih zelenilom. U urbanističke planove iz vremena kasnih 40-ih i 50-ih godina na kojima su radili stručnjaci poput Zdenka Kolacija, Vlade Antolića, Branka Vasiljevića, Antuna Urlicha i Zdenka Sile, utkana je uzbudljiva perspektiva fizičkog i simboličkog objedinjenja Rijeke i Sušaka preko pojasa Delte i susjedne Brajdice, verzija budućnosti grada u kojoj je moguće pomirenje razvojnih interesa lučko-industrijskog sektora sa potrebama suvremenog gradskog života. Izlaganje će se koncentrirati na urbanističke planove te arhitektonske projekte za područje Delte iz tog vremena, kao i dokumente lokalnih i saveznih upravnih tijela koji svjedoče o raskoraku utopijskog, vizionarskog urbanizma i realnosti političko-ekonomske konstelacije poratnih godina FNR Jugoslavije.
Lidija Butković Mićin diplomirala je 2007. povijest umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Vanjski je suradnik Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci u naslovnom zvanju asistenta te polaznik Poslijediplomskog doktorskog studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom Arhitektura grada Rijeke od 1945. do 1960. godine (mentorica: dr. sc. Julija Lozzi-Barković). Realizirala je nekoliko izložbi iz područja ilustracije, stripa, dizajna i arhitekture, najrecentnije u Muzeju grada Rijeke (Ada Felice-Rošić i Nada Šilović – ženski trag u arhitekturi Rijeke, studeni 2013. – siječanj 2014.). Suradnica je na višegodišnjim projektima 1POSTOZAUMJETNOST i Motel Trogir usmjerenih na istraživanje i zaštitu nacionalnih spomeničkih i arhitektonskih ostvarenja nastalih nakon Drugog svjetskog rata.
U trećem desetljeću 20. stoljeća nekolicina domaćih fotografa (Franjo Mosinger, Milan Pavić, Milan Fizi, Tošo Dabac, Đuro Janeković) prakticirali su eksperimente kao što su dvostruka ekspozicija, ekstremni donji i gornji rakurs ili krupni plan. Ti bili su rijetko izlagani zbog tada dominatne izlagačke politike temeljene na idejama piktorijalizma. Međutim, slične tendencije javile su se i u filmskoj fotografiji nekih kratkih filmova iz istog razdoblja (prvenstveno amaterskim filmovima Oktavijana Miletića). Predavanje se fokusira na fotografije Toše Dabca, filmsku fotografiju i rad Sergija Tagatza i Oktavijana Miletića te njihove međusobne veze. Početak profesionalne karijere Toše Dabca vezan je uz film. Dabac je započeo kao voditelj propagande i prevodilac u Fanametu 1927., da bi zatim iste dužnosti obavljao u zagrebačkoj podružnici MGM-a, gdje je uređivao i glasilo Metro Megafon. S MGM-om su u istom razdoblju surađivali i Oktavijan Miletić i Sergije Tagatz. Godine 1929. Dabac je sudjelovao u nastanku filma Vodica za kurajžu, koji se prikazivao u zagrebačkom kinu Europa palace, a čiji je snimatelj bio Sergije Tagatz.
Iva Prosoli rođena je 1980. u Zagrebu. Diplomirala je povijest umjetnosti i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje trenutno pohađa Poslijediplomski doktorski studij povijesti umjetnosti. Radi u Muzeju grada Zagreba kao viša kustosica i voditeljica Zbirke zagrebačkih fotoreportera. Od 2010. vodi kolegij pod nazivom Fotografija i umjetnička praksa od 1960-ih do danas na diplomskom studiju fotografije Akademije dramske umjetnosti. Povremeno prevodi s njemačkog jezika. Autorica je većeg broja tekstova i izložbi s područja fotografije.
Osnivanje Društva hrvatskih umjetnika „Medulić“, regionalnog društva umjetnika iz Dalmacije, u Splitu 1908. označilo je prvi ozbiljniji raskol na hrvatskoj umjetničkoj sceni, do tada prilično ujedinjenoj u Društvu umjetnosti na čelu s Isom Kršnjavijem. Za razliku od konzervativnog i apolitičnog Društva umjetnosti, „medulićevci“ sa školovanja u inozemstvu donose impulse novih umjetničkih strujanja, a osim zaštite staleških interesa svojih članova, program Društva imao je i jasno određen politički cilj – nezavisnost hrvatskog naroda te kulturno i političko ujedinjenje južnoslavenskih naroda. Uz Ivana Meštrovića, glavnog ideologa, jezgra Društva bili su E. Vidović, V. Bukovac, M. Rački, T. Krizman, T. Rosandić i drugi istaknuti, većinom dalmatinski umjetnici, ali i književnici, političari i likovni kritičari. Izlaganje će predstaviti povijest djelovanja Društva u svjetlu kulturnih i političkih zbivanja u Splitu i Hrvatskoj početkom 20. stoljeća, te u svjetlu novih saznanja, vezanih uz istraživanja za istoimenu doktorsku disertaciju. Posebna pažnja bit će posvećena valorizaciji doprinosa Društva u podizanju kvalitete umjetničkog života u Hrvatskoj, posebice kroz bogatu izložbenu djelatnost, oblikovanju nacionalnog izraza u umjetnosti, vrijednosnoj afirmaciji nacionalne umjetnosti kroz visoke standarde umjetničkog djelovanja, te brojnim drugim zaslugama za progresivni razvoj umjetnosti u našoj sredini. U svjetlu zbivanja po završetku Prvog svjetskog rata razjasnit će se okolnosti prestanka djelovanja Društva 1919.
Sandi Bulimbašić rođena je 1969. u Splitu. Diplomirala je povijest umjetnosti i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1996., a 2009. upisala je poslijediplomski doktorski studij. Tema njezine doktorske disertacije je Društvo hrvatskih umjetnika „Medulić“ (1908.–1919.). Od 1999. zaposlena je u Konzervatorskom odjelu u Splitu; od 2009. u zvanju više stručne savjetnice – konzervatorice. Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa su teme iz moderne i suvremene umjetnosti. Autorica je retrospektivne izložbe Ante Verzotti: fotografije 1967. ̶ 2003. (Galerija umjetnina u Splitu, 2004.) te niza predgovora u katalozima izložaba suvremenih hrvatskih umjetnika. Uz znanstvene radove objavljuje i stručne tekstove, prikaze i kritike u Kvartalu, Konturi i drugim časopisima. Od 2014. suradnica je na znanstvenom projektu Croatia and Central Europe: Art and Politics in the Late Modern Period (1780-1945) pod vodstvom dr. sc. Dragana Damjanovića.
Klub likovnih umjetnica (1927. – 1940.) prvo je i jedino žensko likovno udruženje osnovano na području Hrvatske. Njegove idejne začetnice su Lina Crnčić-Virant i Nasta Rojc, koje su ga osnovale po uzoru na „International Women's Art Club“ iz Londona. Namjera izlaganja je upoznati sudionike s djelovanjem Kluba unutar povijesnih, društvenih i kulturnih okvira. Poseban segment izlaganja bit će pregled likovnih osvrta i kritika izložbi Kluba, čija je recepcija indikativna za njihovo (ne)prihvaćanje i (ne)uvrštavanje u glavne tokove hrvatske likovne umjetnosti. Ambivalentnost kritike stajala je na putu svakoj pretpostavci objektivnog vrednovanja umjetničkih djela nastalih u okviru Kluba, te je cilj ovog istraživanja pružiti upravo to, objektivno vrednovanje Kluba u svim aspektima njegova stvaralaštva i djelovanja.
Dunja Nekić (Sisak, 1984.) završila je studij povijesti umjetnosti i engleskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od listopada 2010. upisana je u poslijediplomski studij povijesti umjetnosti, smjer III. (19. i 20. stoljeće), s temom Klub likovnih umjetnica kod mentorice dr. sc. Leonide Kovač. Od 2010. radi u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu kao asistentica na Zbirci starije fotografije i stručna suradnica na EU projektima digitalizacije kulturne baštine Partage Plus i Athena Plus. Trenutno je zaposlena kao kustosica na zbrci starije fotografije Muzeja za umjetnost i obrt.
Na prijelazu 19. u 20. stoljeće žensko bavljenje umjetnošću vrlo rijetko se moglo smatrati profesionalnim i uglavnom je ostajalo na razini hobija. Razlog tome treba tražiti u činjenici da na većini europskih likovnih akademija ženama nije bio dozvoljen redoviti upis sve do dvadesetih godina 20. stoljeća. Privatna poduka iz crtanja i slikanja bila je najčešće dio odgoja djevojaka iz najviših društvenih slojeva, a znatno rjeđe susrećemo djevojke koje se opredjeljuju za kiparstvo, koje je i tradicionalno smatrano muškom vještinom. Unatoč tome na izložbama Društva umjetnosti u Zagrebu početkom 20. stoljeća nalazimo dvije danas gotovo zaboravljene kiparice hrvatskog porijekla školovane na bečkoj Kunstgewerbeschule – Renée Vranyczany–Dobrinović i Helenu (Lonu) Zamboni. Osim njih među prve kiparice možemo uvrstiti i one kod kojih kiparstvo ostaje doista na razini hobija kao što su supruge dvojice naših glavnih predstavnika kiparstva moderne Rudolfa Valdeca – Helenu Valdec kao i suprugu Roberta Frangeša Mihanovića Eugeniju/Ženku. Otvaranjem eksperimentalnog ženskog odjela na Obrtnoj školi predviđenog za usavršavanje u crtanju te izradi umjetničko-obrtnih predmeta 1904. polako se nakon Ženske stručne škole s kraja 19. stoljeća u Zagrebu proširuje mogućnost institucionalnog umjetničkog obrazovanja žena. Taj je odjel postojao do 1907. kada se otvara Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt, današnja Akademija likovnih umjetnosti koja će označiti početak ravnopravnog školovanja za ženske i muške polaznike. Već u prvoj generaciji školuje se i nekoliko kiparica među kojima treba izdvojiti Milu Wod (Ludmilu Wodsedalek) i Ivu Simonović Despić s čijom pojavom će i žensko bavljenje kiparstvom sve više postajati profesionalno.
Darija Alujević rođena je u Zagrebu. Diplomirala je 1999. povijest umjetnosti i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2000. zaposlena je kao stručni suradnik – povjesničar umjetnosti u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU, a od 2010. kao viši stručni suradnik. Poslijediplomski doktorski studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisala je 2010. godine. Od 2013. predsjednica je savjeta Galerije Milan i Ivo Steiner u Zagrebu. Bavi se temama vezanim uz skulpturu kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća te spomeničkom plastikom. Autorica je izložbi Viktor Samuel Bernfest (2008.), Viktor Samuel Bernfest – Mila Wod (2010.) i Oscar Nemon (2013.) te koautorica na izložbi Alegorija i Arkadija – antički motivi u umjetnosti hrvatske moderne (2013.)
Valorizacijom i komparativnom analizom rekonstruira se formiranje i transformiranje „companytown-a“ Bat'a u Borovu izgrađenog na meandru desne obale plovnog Dunava na 1340 rkm, gdje su već bili formirani željeznički i međunarodni cestovni koridori, samo 4 rkm uzvodno od povijesnog grada Vukovara tada u Kraljevini Jugoslaviji, danas u Hrvatskoj. U razdoblju između dva svjetska rata, potreba širenja industrijske proizvodnje gume i obuće tvrtke Bat’a iz industrijskog grada Zlina u Češkoj, očitovala se u izvozu arhitektonskih i urbanističkih projekata iz Građevinskog ureda Bat'a što je dovelo do izgradnje tzv. satelitskih gradova Bat'a u Europi i svijetu. Specifični arhitektonski izraz i urbanistički koncepti satelitskih gradova Bat'a zasnovani su na principima teorijskih promišljanja sabranih u neobjavljenim knjigama Idealni industrijski grad za budućnost nastalih u Građevinskom uredu Bat’a u Zlinu između 1930. i 1941. godine. Borovo je bio jedan od većih i razvijenijih satelitskih gradova Bat'a iz kojeg se upravljalo industrijskim pogonima i filijalama na području cijelog Balkana, bliskog Istoka i Afrike. Idejni urbanistički planovi arhitekata Františeka Lydie Gahure i Antonina Viteka prolazili su razne modifikacije. Zbog izbijanja Drugog svjetskog rata Borovo je samo djelomično realizirano prema idejnom konceptu Bat'a Idealnog industrijskog grada za budućnost. Urbanističko planiranje nastavljeno je 1950-ih kada je jugoslavenski arhitekt Radovan Mišćević izradio idejni urbanistički plan Borova u internacionalnom stilu. Kontinuirana planirana gradogradnja potrajala je sve do početka 1990-ih kada je uslijed Domovinskog rata započela stagnacija i devastacija Borova. Unazad nekoliko godina kulturno–povijesna cjelina u Borovu zaštićena je kao Registrirano kulturno dobro RH pod nazivom „Bata-Ville“ kada je napokon započela i planska revitalizacija urbane sredine.
Ines Ambruš diplomirala je povijest umjetnosti i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2005. zaposlena je u Ministarstvu kulture RH, Upravi za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskom odjelu u Osijeku. Upisana je na doktorski studij na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu s temom doktorske disertacije Company town Baťa u Borovu kod mentora dr. sc. Tomislav Premerla. Provela je 2008. – 2009. semestar na Masteru TPTITerritoires, Productions, Techniques de l’industrie, Università di Padova i Scuola del Dottorato di Storia dell'Arte Università IUAV u Veneciji gdje je njezin rad na doktorskoj disertaciji prati mentor dr. sc. Guido Zucconi. Kao stipendistica Vlade Republike Slovačke studijski je boravila u Bratislavi na Akademiji znanosti i umjetnosti, Odsjeku za Arhitekturu gdje je radila na istraživanjima company town Baťovany u Slovačkoj. Predavala je kao vanjski suradnik 2009. – 2010. na kolegiju Industrijska baština u kontinentalnoj Hrvatskoj na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci.
Iluzionirani oltari se u hrvatskoj likovnoj baštini javljaju od četvrtoga desetljeća 18. stoljeća, s prvim poznatim nam oltarom u kapeli sv. Ivana Krstitelja u Gorici nad Lepoglavom (1731., Ivan Krstitelj Ranger), a brojnije se bilježe sve do kraja 18. stoljeća. Javljaju se na području sjeverozapadne Hrvatske, a posebno oko Zagreba i u Hrvatskom zagorju. Mnogi su iluzionirani oltari tijekom 19. i 20. stoljeća preslikani ili uništeni, ali su pojedini prepoznati u arhivskim dokumentima, starim fotografijama i literaturi te tako svjedoče o njihovoj mnogobrojnosti posebice u drugoj polovini18. stoljeća. Kao likovna pojava ovi se oltari uklapaju u umjetnički krajobraz šireg europskog područja u 18. stoljeću; brojni su primjeri iluzioniranih oltara u likovnoj baštini Češke, Poljske, Italije, Njemačke, Austrije, Slovenije, Mađarske, pa i šire. U ovom izlaganju naglasak je na likovnim rješenjima koja su svjedočanstvo protočnosti grafičkog medija u popularizaciji pojedinih slikanih struktura na širem srednjoeuropskom području, pitanju autorstva posebice onih zidnih oslika i oltara povezanih sa slikarom Antunom Archerom († 1807.), pretpostavljenim suradnikom štajerskog slikara Antona Jožefa Lerchingera (Rogatec ?, oko 1720. – nakon 1787.), na problematici vezanoj uz preslike pojedinih oltara u 19. i 20. stoljeću te njihovoj konzervatorsko-restauratorske obnovi.
Jasmina Nestić (rođ. 1979.) je 2006. diplomirala povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom je fakultetu doktorirala 2014. disertacijom Iluzionirani oltari 18. stoljeća na podruju sjeverozapadne Hrvatske (mentor akademik Vladimir Marković). Od rujna 2008. zaposlena je kao znanstveni novak, a od 2014. kao viši asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Sudjelovala je na znanstvenom projektu pod vodstvom prof. dr. sc. Zlatka Jurića Povijest zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću (2008. – 2013.), a od 2010. sudjeluje u nastavno-istraživačkom projektu Multidisciplinarna istraživanja kompleksa dvorca Brezovica (voditeljica doc. dr. sc. Dubravka Botica). Objavila je više znanstvenih radova te sudjelovala na više međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova. Područja njezina znanstvenoga interesa su slikarstvo i kiparstvo 17. i 18. stoljeća na području kontinentalne Hrvatske i metodika nastave povijesti umjetnosti.
Od nekadašnje bogate umjetničke zbirke kneževske obitelji Odescalchi u Iloku preostalo nam je dvadesetak umjetničkih djela: dva velika slikana tonda, tri slike sakralne tematike, slikano obiteljsko rodoslovlje, četiri biste članova obitelji, sedam reljefnih prikaza i tri grafička lista. Također se u krug umjetnina vezanih uz obitelj Odescalchi trebaju ubrojiti izuzetno vrijedne slike donirane zagrebačkoj Strossmayerovoj galeriji. U prostoru iločkog dvorca akumulirala se zbirka posebnih vrijednosti, s djelima nastalim u rasponu od 16. do 20. stoljeća. Bio je to svojevrsni kulturni transfer od kraja 17. stoljeća, pa sve do Drugog svjetskog rata s područja Lombardije (Como), Lacija (Rim, Bracciano), prema istoku Hrvatske, odnosno Srijemu. Umjetnička razina tih predmeta je bila različita, no među njima su i vrhunska djela talijanske barokne i klasicističke tradicije, koja prezentiraju uspon, bogatstvo i ugled jedne talijanske obitelji, a posebno njihovog najznačajnijeg člana pape Inocenta XI. Posebnu vrijednost ovi predmeti imaju i stoga što dijelom potječu iz zbirke jednog od najpoznatijih talijanskih i europskih kolekcionara i mecene svoga vremena, Livija Odescalchija, danas raspršene u nizu poznatih svjetskih muzeja. S utemeljenjem njihove iločke zbirke hrvatska je likovna i kulturno-povijesna baština bila obogaćena za iznimno vrijednu umjetničku kolekciju. Daljnje istraživanje povijesti obitelji Odescalchi i njihovog značenja za povijest umjetnosti i kulturnu povijest općenito, kako u Italiji, tako i u Hrvatskoj, pružit će nam dodatne spoznaje o baštini koju moramo s daleko više pažnje otkrivati, čuvati i prezentirati današnjim i budućim generacijama.
Jasminka Najcer Sabljak diplomirala je 2000. povijest umjetnosti i povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirala je 2012. s temom Umjetničke zbirke vlastelinskih obitelji u Slavoniji i Srijemu. Viša je kustosica u Muzeju likovnih umjetnosti Osijek, voditeljica zbirki slikarstva, crteža i grafika 18. i 19. stoljeća. Koncipira i vodi manifestaciju Dani grafike u GLUO s ciljem populariziranja grafičkog medija. Vanjski je predavač na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. U MLU bavi se istraživanjem kulturne baštine istočne Hrvatske, s naglaskom na vlastelinske obitelji 18. i 19. stoljeća u Slavoniji i Srijemu. Bila je suradnica na izložbama Slavonija Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije, GKD, Zagreb, Ostavština plemićke obitelji Prandau-Normann, MV, Valpovo, Stalni postav GM Vukovar – dvorac Eltz. Sa Silvijom Lučevnjak koautorica je izložbe Likovna baština obitelji Pejačević, realizirane 2013. u organizaciji MLU. Za postignuća u radu na izložbi autorice su 2014. primile godišnju Nagradu Osječko-baranjske županije za kulturu, Povelju Radovan Ivančević Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za unaprjeđenje i promicanje povijesti umjetnosti te godišnju Nagradu Hrvatskog muzejskog društva za istraživačko-izložbeni projekt.