DRUŠTVO POVJESNIČARA UMJETNOSTI HRVATSKE

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske iz sredstava javnoga priopćavanja doznalo je da je Gradsko vijeće Grada Dubrovnika iniciralo izradu Urbanističkoga plana uređenja naselja Suđurađ na otoku Šipanu te da je prijedlog Plana predstavljen i o njemu se javno raspravljalo u prosincu 2020. godine.

Kako doznajemo, pri izradi Prijedloga plana poštivale su se potrebne procedure izradom Maritimne i Krajobrazne studije te Konzervatorske podloge.

U prijedlogu Plana, između ostaloga, pokušava se uvrstiti lučicu za jedrilice i jahte („sezonsku luku nautičkog turizma“) koja se proteže južno od sadašnjeg pristaništaa tim proširenjem lučice predviđeno je uvođenje novih sadržaja za sezonsko korištenje. Uz još neke manjkavosti, prijedlog plana otvara mogućnost nove izgradnje kroz velike zone tzv. mješovite namjene.

Predloženi zahvati opsegom su nerazmjerni naslijeđenoj cjelini Suđurđa i izvjesno je da će je ozbiljno ugroziti.

Kao nacionalna udruga povjesničara umjetnosti, koja u svoje redove ubraja i istraživače dubrovačkih ljetnikovaca, krajobraza i povijesnih ambijenata, protivimo se donošenju ovakvog prijedloga, koji držimo neosjetljivim prema baštinskim vrijednostima pojedinih zaštićenih spomenika i ambijenta istočnoga dijela otoka Šipana u cjelini.

Prosvjedujemo zbog kasnog dostavljanja Konzervatorske podloge na uvid sudionicima rasprave o Prijedlogu plana koja je objavljena na sam dan javne rasprave.

Ambijent naselja Suđurađ izvrstan je primjer očuvanosti tradicionalnog arhitektonskog sklopa uklopljenog u prirodni okoliš. Razmatranja iz konzervatorske podloge, prema našem uvidu, predstavljena su kao pomoćni dokument razvojnoga plana, ali nažalost nisu dosljedno provedena u planskom promišljanju, što ozbiljno ugrožava ambijentalnu vrijednost i naslijeđenu, održavanu vizuru naselja.

Zaštićena kulturna dobra nikako se ne mogu sagledavati punkcijski već su temeljne sastavnice ansambla i njegove ukupne slike, a oba skupa vrijednosti dijelovi su konzervatorske i planerske profesionalne predaje. Očuvani spomenici i ambijenti, koji nisu samo dio interesa istraživača već i identiteta pripadnika lokalne zajednice, nikako ne smiju poslužiti kao atrakcijski čimbenik novim sadržajima, odnosno njihov se prioritet ne smije učiniti nositeljem sekundarne scenografske uloge u službi lukrativnih namjena. Trajnoj, oprezno prilagođavanoj i održavanoj cjelini ne smiju se suprotstaviti ireverzibilni, za prirodni i kulturni krajolik štetni i privremeni, odnosno sezonski novi sadržaji.

Podsjećamo na neosjetljivost koja se manifestirala izgradnjom sklopa srodne namjene u Rijeci dubrovačkoj, a prije toga i izgradnjom magistralne prometnice prema Dubrovniku, kada nisu stradali samo pojedini, neprocjenjivi primjeri ladanjske arhitekture već i njihovo skladno uklapanje u prirodni okoliš. Ni njihova inherentna spomenička vrijednost, ni višedesetljetna istraživanja najuglednijih hrvatskih povjesničara umjetnosti niti apeli tada nažalost nisu zaustavili ono što su istaknuti predstavnici nacionalne povijesti umjetnosti, arhitekture, urbanističkog planiranja i hortikulture vidjeli kao jasne primjere neosjetljivosti i devastacije.

DPUH dijeli zabrinutost dijela građana otoka Šipana u vezi Prijedloga te poziva nadležne na oprez pri postupku izrade Urbanističkoga plana uređenja. Stanovnicima otoka treba omogućiti pažljivo osuvremenjivanje infrastrukture i poboljšanje kvalitete življenja kako bi i ambijent koji obitavaju mogao održati kontinuitet postojanja i ukupnu vrijednost. To nikako ne znači prepuštanje nepromišljenom proširivanju povijesnih prometnica. Konzervatorskim procjenama pojedinosti unutar cjeline svakako treba pridodati pojačano valoriziranje cjeline po sebi i unutar prirodnog krajolika. Kategoriju održiva razvitka ne vidimo u prenaglašavanju noviteta, već u prilagodbi dobro promišljenih sadržaja uvijek nadređenom postojećem stanju.

Stoga predlažemo da se izgradnja sezonske turističke lučice predvidi na nekom drugom prikladnom mjestu, poštujući i ondje kulturne i krajobrazne vrijednosti. Probitak zajednice u odnosu na naslijeđenu ambijentalnu vrijednost naselja vidimo prije svega u postupcima opreznog održavanja i senzibilnog adaptiranja postojećega graditeljskog fonda, uz najveće poštovanje prema autentičnosti pojedinih zaštićenih kulturnih dobara, ali i uz obvezu poštivanja zbirne vrijednosti šipanskoga naselja. Spomenimo na ovome mjestu da primjerenome održavanju i autentičnome uređenju središnje Place naselja Suđurađ, između luke i ljetnikovca Stjepović-Skočibuha, treba pokloniti posebnu pažnju i oprez pri budućem uređenju.

Kako je navedeno, odnosi pojedinosti i cjeline, spomenika i ambijenata, dio su konzervatorske ali i planerske predaje Europe. Oni ne pripadaju samo domenama teorijskog i estetskog promišljanja već su, od početka 20. stoljeća, ključni instrumenti jačanja lokalnih identiteta i ekonomske snage svih uključenih u procese održavanja. Niz međunarodnih dokumenata, kojih je potpisnica i Republika Hrvatska, a dio su uspješnih praksi turističkih središta Europe zasnovanih na promišljenom odnosu održavanja i razvitka, pokazuje uspjeh takvog promišljanja: od Atenske povelje iz 1931, Mletačke povelje iz 1964, UNESCO-ove Preporuke za očuvanje kulturnih dobara ugroženih javnim ili privatnim radovima iz 1968. do Europske povelje o arhitektonskoj baštini i ICOMOS-ove Rezolucije o konzerviranju manjih povijesnih gradova iz 1975.

Pozivamo Gradsko vijeće Grada Dubrovnika da revidira program uređenja, izmjesti prenaglašene nove sadržaje iz tradicionalnog ambijenta naselja Suđurađ ili ih njemu podredi, pronađe rješenja u skladu sa suvremenim načelima prilagođene nove uporabe (adaptive reuse) unutar postojećih resursa kako bi baština, njezini korisnici i strani posjetitelji mogli steći razumnu korist.

Nadležne stručne službe, napokon, pozivamo i ohrabrujemo da organičke ansamble naselja i prirodne vrijednosti ovoga i ostalih Elafitskih otoka ne izlože planersko-inženjerskom pragmatizmu, odnosno da ne popuste investicijskim pritiscima, neosjetljivima prema naslijeđenom skladu kulture i prirode i međunarodnim iskustvima prožimanja teorijskog sagledavanja ambijentalnih vrijednosti i uspješne prakse.

Za Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske,
dr. sc. Marko Špikić
dopredsjednik DPUH-a

Prijedlog urbanističkoga plana uređenja naselja Suđurađ na otoku Šipanu – očitovanje

Drago Miletić

Medvedgrad na Oltaru domovine - pogled izbliza

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske 2013. godine pokrenulo je projekt Hrvatski povjesničari umjetnosti. Organiziranjem znanstveno-stručnih skupova i objavljivanjem zbornika nastoji se rasvijetliti i vrednovati doprinos velikih prethodnika struci povijesti umjetnosti u Hrvatskoj. Održano je pet skupova, objavljena su četiri zbornika, a zbornik posvećen povjesničarski umjetnosti Olgi Maruševski je u pripremi.

Artur Schneider (1879.–1946.)

Povjesničar je umjetnosti čiji je izniman trud i doprinos na različitim zadacima naše struke, spletom političkih okolnosti, dugo čekao na valorizaciju. Gotovo sedam desetljeća nakon smrti njegovo zalaganje za obradu, promociju, a u Drugom svjetskom ratu i očuvanje zbirke Strossmayeorve galerije starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čiji je bio ravnatelj; njegov utjecaj kao nastavnika na studiju povijesti umjetnosti; njegov rad u promociji glazbenog života u Hrvatskoj kao tajnik najstarijeg hrvatskog Musikvereina, Hrvatskog glazbenog zavoda i osnivač ciklusa koncerata „Intimne muzičke večeri“ (1923. – 1926.) te kao prvi tajnik Jugoslavenske sekcije Međunarodnog društva za suvremenu glazbu; Schneiderov kritičarski rad, glazbeni i likovni; izložbe suvremenih slikara koje je priredio; istraživački rad na temama likovne ostavštine obitelji Zrinski, a posebno njegov organizacijski i stručni uspjeh u popisivanju i dokumentiranju hrvatske baštine.

Zbornik zatvara sumarna biografija i obuhvatna bibliografija Schneiderovih radova dopunjena bibliografskih pregledom radova o Arturu Schneideru.

urednica: Ljerka Dulibić // ISBN 978-953-6089-37-6 // 416 stranica s ilustracijama

Gjuro Szabo(1875.– 1943.)

Tekstovi u Zborniku rasvjetljuju Szabino bogato djelovanje kritičara i polemičara, utjecajnoga muzejskog djelatnika, istraživača spomenika kontinentalne i primorske Hrvatske, ažurnog pratitelja konzervatorskih trendova srednje Europe, teoretičara i praktičara konzerviranja. Zagrebačka je konferencija okupila dobre poznavatelje Szabina djela koji već godinama istraživački prate ili stručno nadopunjuju standarde koje je za života postavio, kao i mlađe kolege. Gjuro Szabo vlastitim pregnućima u širenju novih shvaćanja o spomenicima i načinima njihova očuvanja i prezentiranja htio je kultivirati, štoviše prosvijetliti najšire shvaćeni javni prostor naše zemlje. Kako pokazuju radovi u ovom zborniku, bio je glas savjesti i glasnik inovativnih konzervatorskih koncepata (po kojima se dosad uglavnom najviše i pamtio), a nakon pada Austrije ušao je u još relativno nerazvijen muzejski sustav i između svjetskih ratova poradio na njegovu jačanju i razvitku.
urednik: Marko Špikić // ISBN 978-953-6089-44-4 // 304 stranica s ilustracijama

Radovan Ivančević(1931. — 2004.)

Sveučilišni profesor, znanstvenik, istaknuti intelektualac i društveni aktivist, osoba koja je našu struku i hrvatsku kulturu zadužila iznimno mnogo. Povijest umjetnosti kako ju je ne samo prakticirao nego prije svega živio Radovan Ivančević, u znatnoj je mjeri proširila svoje polje djelovanja. Pokazala je kako nije riječo jednoj od mnogih disciplina humanističkih i društvenih znanosti, nego integralnom i neraskidivom dijelu vremena. Širok dijapazon svojega znanstvenog i nastavnog rada, od srednjeg vijeka i renesanse, pa sve do suvremenog doba širio je granice u jednom, kronološkom slijedu Ivančevićeva djelovanja. Pokazivao je i neprestano dokazivao kako njegova struka nije izolirana u znanstvene kabinete, nego da pripada vremenu u najkompleksnijem smislu riječi. Ivančevićje nejednom pokazao svoje moralne vrline koje je poistovjećivao s vrlinama vlastite struke.

urednice: Đurđa Kovačić i Martina Petrinović // ISBN 978-953-6089-38-3// 384 stranica s ilustracijama

Lelja Dobronić (1920. — 2006.)

Znanstveni doprinos Lelje Dobronić iznimno je kompleksan, a vremenski obuhvaća građu od srednjega vijeka do 20. stoljeća. Tu građu čine povijesnoumjetnička istraživanja u kojima se ističu pitanja vezana za urbanizam i arhitekturu,  pri čemu autorica nije samo ostavila neizbrisiv trag u otkrivanju novih imena graditelja i prostornih planova, već podjednako tako i onoga što čini sadržaj graditeljske baštine, trgova i ulica, a to je kultura života. Lelja Dobronić bila je velika i pasionirana poznavateljica arhiva i tu je na maestralan način povezivala sve elemente u cjelinu, od pojedinačnih ugovora, nacrta, kronika, slikovne građe do brojnih drugih sadržaja iz kojih je donosila zaključke koji čine iznimno vrijednu kulturnu povijest sredine, bilo da je riječ o Zagrebu, bilo o Hrvatskoj. S osobitom pažnjom ova je autorica istraživala povijest Zagrebačkoga kaptola, života i djelovanja pojedinih biskupa, baš kao i srednjovjekovnih viteških redova, templara, ivanovaca i drugih, ali i drugih dijelova Zagreba od Griča do gradskih predgrađa.

urednice: Đurđa Kovačić i Martina Petrinović // ISBN 978-953-6089-51-2 // 208 stranica s ilustracijama

Tri zbornika (Schneider, Ivančević, Szabo) - 130 kn (uključena dostava za Hrvatsku)

Četiri zbornika (Schneider, Ivančević, Szabo, Dobonić) - 180 kn (uključena dostava za Hrvatsku

Preradovićeva 44, DPUH - 1. kat

četvrtak 24.9.2020. od 11 do 14 sati

petak 25.9.2020. od 11 do 14 sati

subota 26.9.2020. od 11 do 14 sati

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske (DPUH) strukovna je udruga osnovana 1956. godine. Okupljajući članove svojim aktivnostima - predavanjima, organiziranjem znanstveno-stručnih skupova (Hrvatski povjesničari umjetnosti), posjetima aktualnim izložbama i stručnim putovanjima te osobito izdavačkom djelatnošću (znanstveni časopis Peristil – zbornik radova za povijest umjetnosti, monografska izdanja, studije, elektronička izdanja) te objavljivanjem na vlastitim mrežnim stranicama i društvenim mrežama pridonosi rasvjetljavanju pojedinih problema hrvatske umjetnosti i pokreće akcije od interesa cjelokupnog društva vezane uz likovno umjetničku, arhitektonsku i povijesno urbanističku baštinu u Hrvatskoj.

Povjesničari umjetnosti do spoznaja dolaze kritičkim razmišljanjem, znanjem stečenim obrazovanjem i radnim iskustvom, istraživanjem i argumentiranim tvrdnjama. Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske od svog osnutka njeguje izdavačku djelatnost s ciljem da se stručnoj i široj javnosti predstave istraživanja u prvom redu nacionalne umjetničke baštine, povijesti fotografije, teorija likovne umjetnosti, likovna kritika...

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske organizira rasprodaju vlastitih izdanja - monografije, knjige, zbornici, e-izdanja... 

Besplatno dijelimo izdanja znanstvenog časopisa za povijest umjetnosti Peristil od broja 33 (1987.) do broja 54 (2011.)

POPIS KNJIGA NA RASPRODAJI

Novac prikupljen u rasprodaji DPUH će  koristiti za sanaciju prostorija oštećenih u potresu.

Nastavljamo s rasprodajom vlastitih izdanja i viška knjiga iz donacija. Besplatno dijelimo stara izdanja Peristila od broja 33 (1987.) do broja 55 (2012.)

Radno vrijeme ureda:

Ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i petkom od 11 do 14 sati.

Srijedom od 15 do 18 sati

DPUH, Preradovićeva 44

Sva izdanja DPUH-a mogu se kupiti u tajništvu u gotovini.

Popis DPUH-ovih izdanja na rasprodaji

http://www.dpuh.hr/index.php?show=page.php&idPage=131

Za dostave u Hrvatskoj koristimo kurirsku službu DPD i Hrvatsku poštu. Plaćanje je unaprijed prema ponudi - potrebno je poslati mail na dpuh@inet.hr

dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić

„Reklama je moć...!“ Sergije Glumac i oblikovanje svakodnevice 1920-ih i 1930-ih

PETAK, 4. rujna 2020. u 18 sati

ZG DESIGN WEEK

lokacija: Tehnički muzej Nikola Tesla / Hala V - dvorište

Međuratno razdoblje u Hrvatskoj obilježeno je intenzivnim razvojem vizualnih komunikacija, oglašavanja i tržišnog komuniciranja – „reklamni grafičari“ i zavodi utemeljeni po uzoru na inozemne agencije promovirali su stvaranje modernih i funkcionalnih reklama, a o načinima oglašivačkog djelovanja raspravljalo se u stručnim časopisima i novinama poput Jutarnjeg lista u kojemu je 1930-ih izlazila rubrika „Reklama je moć...!“. Važnu ulogu u uvođenju i širenju modernoga grafičkog dizajna imao je grafičar, grafički dizajner i scenograf Sergije Glumac koji je samostalno i u sklopu Zavoda Imago u hrvatski oglašivački prostor unio nove modele komuniciranja. Njegove vizualno atraktivne reklame oblikovale su svakodnevicu 1920-ih i 1930-ih te svjedočile o tadašnjim potrebama, navikama i željama te fenomenima koji su obilježili društveni, kulturni i gospodarski život – od fascinacije modernom tehnologijom i zvučnim filmom, uzleta kulta tijela, afirmiranja nove žene kao ikone stila do jačanja turizma, kozmetičke, uljarske i drugih industrija.

Lovorka Magaš Bilandžić povjesničarka umjetnosti koja je doktorirala na temu opusa grafičara, grafičkog dizajnera, slikara i scenografa Sergija Glumca. Svoja istraživanja objavila je u monografiji "Sergije Glumac" (Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, 2019.). Područje njezina interesa vezano je uz modernu i suvremenu umjetnost, ponajprije grafički dizajn, fotografiju, scenografiju, grafiku i povijest izložaba. Zaposlena je na Katedri za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Predavanje se održava na otvorenom uz pridržavanje epidemioloških uputa.

www.zagrebdesigweek.com

Akademik Tonko Maroević zasigurno je središnja figura struke povijesti umjetnosti u Hrvatskoj, a moglo bi se to reći i za cjelokupni hrvatski kulturni život. Od struke povijesti umjetnosti nimalo manje značajna nije njegova prisutnost u književnosti, autorskoj i prijevodnoj; ostavio je važan trag u kazalištu, surađivao je i na polju glazbe. Povezujući različite sfere umjetničkog i znanstvenog stvaralaštva povezivao je i različite stvaralačke orijentacije, pripremljen na razumijevanje i toleranciju svojom sveobuhvatnom kulturom i naobrazbom. Po mnogi put valja se prisjetiti rečenice Radovana Ivančevića da „za Tonka Maroevića slikari slikaju i pisci pišu“, rečenice koja je utvrdila kako Maroevićev utjecaj na hrvatski kulturni i znanstveni život, aklamacijsku recepciju njegova djelovanja, tako i činjenicu da je Maroević za ovu sredinu postao i jest nosilac kriterija. Jednako tako valja spomenuti i njegove društvene angažmane u kojima se nikada nije štedio, od Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Društva književnika i Društva pisaca, Društva književnih prevodilaca, Hrvatskog centra PEN-a, Matice hrvatske, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti... svih mogućih odbora, povjerenstava i komisija, bezbrojnih recenzija, predgovora, pogovora, mentorstava, predavanja, simpozija, održanih sati nastave na fakultetima i akademijama, uredništava i uređivanja knjiga i časopisa... Maroević je vezao Hrvatsku sa svijetom svojim bogatim kontaktima posebno s romanskim sredinama, ali je jednako tako vezao Hrvatsku i s njom samom, ne odbijajući sudjelovati u događajima  najmanjih  mjesta koja bi po njemu odmah postajala vidljiva i zanimljiva. Njegova posvemašnja nesebičnost i pravednost stvorile su mu i ugled etičkog arbitra. U Hrvatskoj Tonko Maroević jest punctum credibile.

Rođen je u Splitu 22. listopada 1941. Diplomirao je  komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. Doktorirao je 1976. s temom koja povezuje dva osnovna polja njegova djelovanja, likovne umjetnosti i književnost („Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od Moderne do danas“). Mentor mu je bio profesor Milan Prelog. Od 1965. do 1970. Maroević je bio Prelogov asistent na Katedri za povijest umjetnosti srednjega vijeka. 1970. prešao je na Institut za povijest umjetnosti gdje je radio do umirovljenja 2011. Osamnaest godina bio je predsjednik Znanstvenog vijeća Instituta (1993.—2011). Od 2002. redoviti je član Hrvatske akademije znanpsti i umjetnosti. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja u zemlji i inozemstvu.

Više od pola stoljeća bavio se znanstvenim istraživanjem moderne hrvatske umjetnosti, djelujući i kao likovni kritičar i esejist. Njegovim su monografijama i studijama interpretirani i valorizirani opusi brojnih slikara i kipara 20. stoljeća, tako Borisa Bućana, Nives Kavurić-Kurtović, Dragice Cvek Jordan, Ivana Lackovića Croate, Dimitrija Popovića, Vasilija Jordana, Biserke Baretić, Zlatka Kauzlarića Atača, Vojina Bakića, Voje Radoičića, Ante Kaštelančića, Antuna Zupe, Zlatka Šimunovića, Dalibora Jelavića, Eugena Buktenice, Antuna Babića, Šime Perića, Marina Tartaglie, Fulvija Juiričića, Jakova Bratanića, Josipa Trostmanna, Miljenka Stančića... Dvije knjige eseja naslovljene su „Slike i slikama predgovaranje : pisani portreti“, „Napisane slike. Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do postmoderne“. Pojedine znanstvene, stručne i esejističke tekstove nemoguće je nabrojiti, jer bibliografija Tonka Maroevića prelazi tisuću jedinica.

Priredio je niz značajnih retrospektivnih i monografskih izložaba, s katalozima,  u zemlji i inozemstvu: Ordana Petlevskog, Ernesta Tomaševića, Ivana Meštrovića (Milano), Miroslava Šuteja, Vladimira Varlaja, Ede Murtića, Zlatana Vrkljana, Vjekoslava Karasa, Nives Kavurić-Kurtović, Nevenke Đorđević, Koste Angelija Radovanija, Šime Perića, Marijana Guva, Ante Škaričića, Zlatka Boureka, Marina Tartaglie, Bele Csikosa Sessije... također niz problemskih izložaba kao „Post prije transa“, ili „Od Hermana do Sedera“ (Venecija)... Značajna je njegova dionica (19. i 20. stoljeće) u izložbi „Tisuću godina hrvatske skulpture“ te autorstvo gostujuće izložbe za inozemstvo „Suvremeni hrvatski crtež“.

Vodio je znanstvene projekte „Umjetnost, povijest, politika. Hrvatska u europskom prostoru 20. stoljeća“  te „Modernost, modernizam i postmodernizam u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća“.

Njegova usporedna književna djelatnost jednako je tako opsežna i priznata: na području poezije (deset knjiga pjesama), antologiziranja (hrvatske i katalonske poezije), esejistike i kritike. Iz njegove književne, kao i iz povijesnoumjetničke produkcije mogao bi se raditi samo izbor, jer je broj objavljenih radova nepregledan.

Kad je Tonko Maroević prvi put bio biran u tada Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti otklonio je tu čast, jer u svojoj istinskoj skromnosti i pravednosti nije želio ući u tu ustanovu prije svoga negdašnjeg profesora, Radovana Ivančevića (1931.—2004.). Godine 2013. nakon stanovite količine proteklog života, Tonko Maroević primio je nagradu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske „Radovan Ivančević“ za životno djelo. U Hrvatskoj nema nagrade koju Tonko Maroević nije zaslužio. Zaslužio je i one kojih još nema. Jer za ovu zemlju Tonko Maroević je nagrada.

Tonko Maroević preminuo je 11. kolovoza 2020. u Starom Gradu na Hvaru gdje je odrastao.

Tonko Maroević, Institut za povijest umjetnosti, 2000. (foto: Milan Drmić)