DRUŠTVO POVJESNIČARA UMJETNOSTI HRVATSKE

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske odgađa sva događanja najavljenja za ožujak 2020. godine. Nove termine odvijanja najavit ćemo na vrijeme.

Odgađa se do daljnjega.

U Palladijevoj Drugoj knjizi proporcijski su omjeri najvećih bočnih odaja unutar tlocrta promišljani geometrijski, aritmetičkim iskrivljenjem kvadrata. Dva stoljeća kasnije, Bertotti Scamozzi omjere Palladijevih prostorija predočuje na istovjetan način, koristeći umjesto polazišnog lika termin larghezza. Pravokutnike pitagorejskih omjera najmanjih cijelih brojeva može se pomoću šestara umješno konstruirati i distorzijom krug(ov)a s upisanim heksagramom, odnosno njegovom spiralnom iteracijom. Stanze omjera 2:3, 3:4 i 3:5 Palladio u Prvoj knjizi ubraja među one koje su più belle. Obilježje potonjom metodom konstruiranih, binarno kodiranih dijagrama tih omjera je dvoosna zrcalnost. Izostavljanje omjera 4:5 je znakovito s obzirom da pomoću heksagrama izvedeni dijagram ne posjeduje to bitno svojstvo.

Preklapanjem dijagrama s prostorijama na ponekim tlocrtima navedenih autora, tako da promjer većeg kruga odgovara kraćoj stranici, postaje vidljiva struktura cjeline sastavljena od nekoliko različitih magnituda krugova, koja odražava svojevrsni ordinatio. Polazeći od tlocrtnih dimenzija iz Palladijeve Druge knjige, nekoliko dispozicijskih shema izvedeno je iz spleta tek dviju magnituda – otkrivajući iza brojeva skrivenu binarno kodiranu geometrijsku strukturu cjeline, minimum za uspostavu hijerarhijskog poretka. Nadalje je ustanovljeno da su pojedine sheme rezultat manipulacije sastavnim dijelovima binarno kodiranog geometrijskog prikaza kvadrata binoma, s time da vrijednosti članova odgovaraju omjerima najmanjih cijelih brojeva. Na svjesnu uporabu upućuju obrasci prepoznati na tlocrtima unutar Palladijevog opusa, ali i na skicama Francesca di Giorgia Martinija.

Konačno, proporcijski omjeri svih, pa i najmanjih, prostornih jedinica definirani su na reprezentativnom uzorku ustaljenim načinom komponiranja dispozicijskih shema iz specifičnih nejednoličnih rešetki – različitih (tex)tile-predložaka logički neovisnih o tlocrtnom rasporedu, konstruiranih pravilnim nizanjem duž obje osi sastavnih dijelova geometrijskog prikaza kvadrata binoma, s time da vrijednosti članova (3 i 2, 4 i 3 te 5 i 3) odgovaraju količini jediničnih mjera (piedi vicentini) – imajući na umu (ne)namjernu Palladijevu nedosljednost. Stoga se dvoosna zrcalnost dijagrama proporcijskih omjera konstruiranih pomoću heksagrama, temeljni preduvjet za pravilnu geometrijsku strukturu predložaka, može smatrati plauzibilnim razlogom izostavljanja omjera 4:5.

Otkrivena struktura složene renesansne zrcalne dispozicijske sheme navodi na zaključak da se pod pojmom symmetria – s gledišta onodobnih arhitekata, koji (vjeruju da) poput demijurga u ezoteričnom postupku oblikovanja prostora drevnim umijećem opetuju kozmogoniju, odražavajući neupućenom oku nevidljivi viši red – smatralo i postizanje sustavnih, ujedno što jednostavnijih aritmetičko-geometrijskih odnosa unutar zamišljenog tlocrta, neovisno o estetskim prosudbama.

Zahod je mjesto na kojem čovjek obavlja svoje intimne higijenske potrebe. U početku je to bilo „iza kuće“, od tuda potječe objašnjenje u Mažuranićevom rječniku: zahod – ići na stranu, a dolazi od zapada (sunce zahodi). Rimljani su prvi imali javne zahode, a mnogi od njih i danas postoje od Italije do Tunisa i Turske. Car Vespazijan uveo je napla­ćivanje korištenja, pa od tada potječe uzrečica novac ne smrdi. Veliki broj zahoda iz razdoblja srednjeg i ranog no­vog vijeka također su ostali sačuvani, u Hrvatskoj u starim gradovima kao što su Valpovo, Slavetić, Milengrad, Veliki Tabor i čak šest zahoda u Ribniku, a na obali u palačama od Cresa do Lopuda. U nemjerljivo raskošnijem dvorcu Versailles uz 700 soba, 67 stubišta, 1252 dimnjaka i sav inventar – nije bilo zahoda. Nakon izgradnje kanalizacij­ske mreže u europskim gradovima sredinom 19. stoljeća počinje se u većoj mjeri primjenjivati „engleski“ zahod (sa školjkom, sifonom i vodokotlićem). U predavanju će biti riječi o „problemima“ postavljanja prvog javnog zahoda u Zagrebu 1909. godine na Trgu bana Jelačića i o velikoj ulozi Andrije Štampara i Škole narodnog zdravlja u kulturi higijene na hrvatskom selu. Bit će prikazan razvoj „higijen­skih potrepština“ od antike do danas i vrlo često duhovite signalizacije vezane uz zahod.

Prije pet godina u Pragu je otvoren muzej posvećen ra­zvoju zahoda, a prema mišljenju vodećeg britanskog me­dicinskog časopisa najznačajniji medicinski pronalazak u zadnjih 200 godina nije cjepivo, anestezija ili penicilin, već zahod, onakav kakvog mi poznajemo.

Povjesničar umjetnosti i konzervator Drago Miletić svoj je radni vijek proveo u Hrvatskom restauratorskom zavodu posvetivši se istraživanju, zaštiti, obnovi i prezentaciji napuštenih hrvatskih povijesnih gradova i burgova. Radio je na Medvedgradu, Hrvatskoj Kostajnici, Đurđevcu, Krapini, Ribniku, zatim Sokolovcu, Velikom Taboru, Samoboru, Okiću, Belcu, Kostelu, Cesargradu, Susedgradu. Svoj je praktični restauratorski i konzervatorski rad na spomenicima dopunjavao i publicističkim, a knjiga Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske u izdanju Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske 2012. godine na najbolji način svjedoči o uloženom znanju i vremenu provedenom tijekom desetljeća na terenu. Ove godine DPUH će objaviti knjigu Drage Miletića o sudbini srednjovjekovnog Medvedgrada u recentnoj hrvatskoj povijesti.

Upravni odbor DPUH-a objavljuje Natječaj za dodjelu Nagrade DPUH-a „Radovan Ivančević“ za 2019. godinu:

1. Nagrada DPUH-a „Radovan Ivančević“ za životno djelo (1 nagrada)

2. Godišnja nagrada DPUH-a „Radovan Ivančević“ (1 nagrada)

3. Povelje DPUH-a za unapređenje i promicanje povijesti umjetnosti (do 3  povelje)

4. Nagrada za najbolji diplomski rad (do 3 nagrade)

Prijedlog nagrade za životno djelo i godišnju nagradu mora sadržavati obrazloženje, biografiju i bibliografiju. U obrazloženju valja jasno naglasiti za koju nagradu i zašto je predloženik nominiran.

Prijave koje nisu u skladu s navedenim zahtjevima neće se razmatrati.

Prijave vrijede isključivo ukoliko su poslane do objavljenog roka, a uvažava se datum poštanskog pečata.

Sve prijave za natječaj primaju se isključivo poštom na adresu: Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Preradovićeva 44, 10000 Zagreb

NATJEČAJ JE OTVOREN DO 16. ožujka 2020.

PRAVILNIK

U postupku ponovljene javne rasprave o Prijedlogu Urbanističkog plana uređenja "Kupari I", Društvo arhitekata Dubrovnik, Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatska komora arhitekata i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske uputili su Općini Župa dubrovačka, Ministarstvu kulture, Ministarstvu državne imovine i Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja, kao i izrađivaču Prijedloga Plana tvrtki Urbanizam Dubrovnik d.o.o. i investitoru tvrtki Avenue ulaganja d.o.o. svoje primjedbe i novi apel za zaštitu hotela Pelegrin, a pozivajući se na nove znanstvene spoznaje objavljene u posljednjem broju Prostora, znanstvenog časopisa za arhitekturu i urbanizam.

dopis

Benić, B. i Žunić, A. (2019). Turistički sklop nekadašnjega vojnog odmarališta u Kuparima; Prostorni razvoj i urbanističke odlike. Prostor, 27 (2 (58)), 284-0. https://doi.org/10.31522/p.27.2(58).8

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu zaključila je natječaj Hrvatska lijepa knjiga za 2019. godinu koji je raspisala radi odabira najljepše oblikovanih hrvatskih knjiga za međunarodni natječaj Best Book Design from all over the World, koji će se održati za vrijeme trajanja Sajma knjiga u Leipzigu, te za izložbu Book Art International, koja se organizira u sklopu Sajma knjiga u Frankfurtu.

Monografija Sergije Glumac - grafika, grafički dizajn, scenografija autorice Lovorke Magaš Bilandžić izabrana je u velikoj konkureciji za jednu od najljepših hrvatskih knjiga u 2019. godini.

http://www.nsk.hr/odabrane-najljepse-oblikovane-hrvatske-knjige-u-2019-godini/

SRIJEDA, 18. PROSINCA 2019. U 18:00

DPUH, Preradovićeva 44

Upravni odbor Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske poziva članove na redovitu godišnju skupštinu te tradicionalno predbožićno druženje uz domjenak.

Dnevni red

1. Izvještaj o programskoj djelatnosti i aktivnostima Društva u 2019. godini

2. Usvajanje financijskog izvještaja za 2018. godinu

3. Privremeni financijski izvještaj za 2019. godinu

4. Prijedlog programske djelatnosti i aktivnosti Društva u 2020. godini

5. Financijski plan za 2020. godinu

6. Razno

PREDAVANJE

ČETVRTAK, 12. PROSINCA 2019. U 18:30 DPUH, PRERADOVIĆEVA 44

Andreas Putz

Rođeni iz pjene. Treba li nam još spomenika?

Navikli smo žaliti zbog dnevnih gubitaka, iako je broj zaštićenih spomenika od same pojave zaštite spomenika u stalnom rastu. Svaka tipologija, svako povijesno razdoblje i kategorija materijalne baštine smatra se vrijednom zaštite. Iako je broj zaštićenih objekata zanemariv u odnosu na ukupnu izgrađenost, u nekim područjima čini se da je sve što je staro ima trajnu zaštitu. U tom svjetlu arhitektonska baština naše nedavne prošlosti zaslužuje posebnu pažnju. Zašto dodavati spomenike na već obimni popis? I kako provoditi selekciju?

Popisi zaštićenih spomenika danas imaju vlastitu povijest, s vremenom su gomilali prethodna usvajanja i valorizacije. Iako su se instrumenti i forme tijekom vremena mijenjali – a drastična promjena u digitalnom dobu tek slijedi – popisi zasićene baštine odraz su našeg shvaćanja povijesti. Dokumenti koji su rezultat istraživanja povijesnih građevina direktno utječu na to kako se one kasnije tretiraju i na kraju u kojoj formi su opet u funkciji. Zbog toga pitanje koje se postavlja nije ono što se treba smatrati arhitektonskom baštinom, već kako i s kojom funkcijom?

Na primjerima razvoja zaštite arhitektonske baštine (Denkmalpflege) u Švicarskoj i Njemačkoj bit će riječi o procesu koji je utkan u promjene, a manje o odgovoru na pitanje treba li prihvatiti ili suzbiti razarajuću silu suvremenosti. Zaštićenu arhitektonsku baštinu treba tretirati kao integralni dio okruženja i ne izdvajati je. Ovo izmijenjeno gledište potkrjepljuje se primjerima suvremenih arhitektonskih pristupa.

Predavanje je na engleskom jeziku.

Andreas Putz studirao je arhitekturu na TU Dresden, University of Edinburgh i ETH Zürich. Nakon diplome radio je u Švicarskoj i Njemačkoj na projektima obnove povijesnih građevina. Doktorirao je na temi gradske i arhitektonske obnove u 20. stoljeću. Radi na Tehničkom sveučilištu u Münchenu. Član je njemačkog ogranka ICOMOS, DOCOMOMO International, Koldewey-Gesellschaft i Arbeitskreis Theorie und Lehre der Denkmalpflege.