DRUŠTVO POVJESNIČARA UMJETNOSTI HRVATSKE

PETICIJA

PRIJEDLOG ZAKONA na stranicama Hrvatskog sabora

srijeda, 11. ožujka 2015.

Muzealci s jučerašnje Tribine šalju apel Hrvatskom saboru: „Ne dozvolite da ovaj Prijedlog zakona o muzejima prepun nelogičnosti, netočnosti i opasnih presedana ugrozi ono najvrjednije što je Hrvatskoj još ostalo – njezina baština i identitet. To je naša osnova za razvoj, privlačna snaga za dolazak turista, vrelo znanja i podloga za obrazovanje, naš dragulj za inovacije i stvaralaštvo. I nije za prepuštanje tržištu. Dug od 300 milijardi snažan je argument za to!“
Prostorije... Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske bile su premale za sve muzealce i kulturnu javnost koja je željela sudjelovati u Tribini dajući svoj doprinos primjedbama na Prijedlog zakona o muzejima koje je Ministarstvo kulture poslalo u saborski postupak bez konzultacija i uvažavanja mišljenja struke.
Na pregledan i sistematiziran način predočeni su svi propusti i donesen je zaključak da se zatraži povlačenje ovog zakona iz procedure.
„Zaista ne možemo vjerovati da bi saborski zastupnici digli ruku za tako nešto protivno interesima Republike Hrvatske samo da bi udovoljili stranačkoj glasačkoj mašineriji“ poručuju iz Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske uz podršku muzealaca drugih struka koji su došli na tribinu kao i Hrvatskog nacionalnog komiteta ICOM-a.

dopis DPUH-a, 19. prosinca 2014.

dopis Ministarstva kulture, 9. siječnja 2015.

dopis DPUH-a, 21. siječnja 2015.

Zakon o muzejima

utorak, 10. ožujka 2015. u 12 sati

U petak 27. veljače 2015. na 16. sjednici Hrvatskoga sabora održana je rasprava o Prijedlogu zakona o muzejima (prvo čitanje). Među brojnim govornicima bio je i zamjenik ministrice kulture gospodin Berislav Šipuš koji je nastojao braniti stajališta predlagatelja.  U neprimjerenom obrušavanju na dio struke koji je izrazio neslaganje s Prijedlogom, gospodin Šipuš prozivao je i ravnatelje zagrebačkih muzeja koji su na sastanku 19. veljače 2015. donijeli primjedbe i stavove o Prijedlogu zakona upozorivši da on nije u interesu Republike Hrvatske te ih poslali zastupnicima Hrvatskoga sabora. Zamjenik ministrice je na vrlo uvredljiv način spominjao taj sastanak kao  tajni skup opasnih namjera, omalovažavajući stajališta najistaknutijih hrvatskih muzejskih stručnjaka.

Ugledni muzealci i muzejska struka ne boje se istupa u javnosti, a zastupnicima Hrvatskoga sabora žele ukazati na probleme koje će ovaj Nacrt stvoriti. Mnogi povjesničari umjetnosti zaposleni su u muzejima,  pa Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske aktivno prati njihove aktivnosti i angažira se na prijedlogu izrade boljeg Prijedloga zakona o muzejima. Upravo stoga namjeravamo organizirati tribine tijekom narednih tjedana na kojima će se raspravljati o najvažnijim pitanjima vezanim uz muzejsku legislativu. Prva od tih tribina održat će se u utorak 10. ožujka 2015. u 12h u prostorijama DPUH-a, Preradovićeva 44. Tema je Prijedlog zakona o muzejima, koji je u saborskom postupku, pa nam je želja kroz dijalog pojasniti probleme o kojima su raspravljali i ravnatelji muzeja na spomenutom sastanku 19. veljače 2015. u Muzeju za umjetnost i obrt.

Na tribini će sudjelovati muzejska savjetnica gospođa Višnja Zgaga, ravnateljica Muzejskog dokumentacijskog centra, muzejska savjetnica gospođa Goranka Horjan, članica Izvršnog odbora svjetske muzejske organizacije ICOM i predsjednica Europskog muzejskog foruma i muzejski savjetnik gospodin Vinko Ivić, ravnatelj Muzeja grada Zagreba. Moderirat će dr. sc. Zvonko Maković, predsjednik DPUH-a.

Pozivamo Vas da dođete na tribinu u DPUH, Preradovićeva 44 u utorak 10. ožujka 2015. u 12 sati, bolje se upoznate s Prijedlogom zakona o muzejima i sudjelujete u raspravi.

 Znanstveno-stručni skup

Hrvatski povjesničari umjetnosti:

Gjuro Szabo

(1875. - 1943.)

Zagreb, 15. i 16. listopada 2015.

Nastavljajući programski serijal znanstveno-stručnih skupova pod nazivom Hrvatski povjesničari umjetnosti, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske organizira 2015. godine treći skup, posvećen Gjuri Szabi (Novska, 1875. – Zagreb, 1943.) u povodu 140. godišnjice njegovog rođenja.
Premda formalnim školovanjem nije bio povjesničar umjetnosti (studirao je germanistiku u Zagrebu i Beču), Szabo je u formativnim godina struke u prvoj polovini 20. stoljeća pionirski djelovao na području zaštite spomenika i udario temelje muzejske struke te znanstvenom istraživanju kulturne baštine. Upućen u teorijska i praktična znanja modernog načina konzerviranja spomenika zahvaljujući praćenju recentne literature i putovanjima u Beč, Nürnberg i Prag, 1911. godine imenovan je za tajnika novoosnovanog Zemaljskog povjerenstva za očuvanje historijskih i umjetničkih spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji. Njegovi izvještaji o radu Povjerenstva, prve umjetničke topografije i inventarizacija spomenika do danas su nezaobilazno vrelo za istraživanje sjevernohrvatske kulturne baštine. Jednakim elanom i marom prihvatio se vođenja dvaju najznačajnijih zagrebačkih muzeja od nacionalne važnosti, te je od 1920. do 1925. bio ravnatelj Muzeja za umjetnosti i obrt, a od 1928. do umirovljenja ravnatelj Muzeja grada Zagreba. Uz organiziranje stručne službe, modernizaciju i preuređenje oba muzeja, usredotočio se na istraživanje zagrebačkih spomenika o čemu objavljuje niz važnih članaka i knjiga (Stari Zagreb, 1941.). Szabo je postao uzorom mlađem naraštaju povjesničara umjetnosti i konzervatora stasalih u doba Drugoga svjetskog rata poput Anđele Horvat, Ane Bogdanović (Deanović) i Tihomila Stahuljaka.
Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske objavilo je dosad jedini monografski prikaz Szabina života i rada u knjizi Tihomila Stahuljaka, Gjuro Szabo. Djelo jednog života, 1995. Dvadeset godina nakon njezina izdanja ponovno otvaramo ovu veliku temu i pozivamo kolege konzervatore, muzealce i znanstvene istraživače koji će u svjetlu novih istraživanja svojim prilozima pridonijeti poznavanju djela i djelovanja ovoga „najživahnijeg branitelja spomenika“ (T. Stahuljak).
Teme skupa:
- Szabin doprinos i utjecaj u hrvatskoj povijesti umjetnosti
- Szabo između povijesti umjetnosti i povijesti kulture
- Szabin spisateljski opus – između znanosti i publicistike
- kritika konzervatorske prakse od Szabe do danas
- teorijska stajališta o očuvanju kulturne baštine u Hrvatskoj oko 1900. i danas
- Szabini metodološki i historiografski uzori
- Szabino muzejsko djelovanje: prezentacija baštine tekstom i slikom
- Szabina ostavština – istraživanje i interpretiranje
Organizacijski odbor:
Franko Ćorić, Snješka Knežević, Irena Kraševac, Zvonko Maković, Drago Miletić, Marko Špikić
Molimo da naslov i sažetak prijedloga izlaganja (do 900 znakova) pošaljete na dpuh@inet.hr do 31. svibnja 2015. Predviđeno trajanje izlaganja je 15 minuta. DPUH će do kraja lipnja obavijestiti prijavljene o prihvaćanju teme izlaganja. Izlaganja će biti objavljena u Zborniku skupa. Molimo da tekstove pošaljete do 15. studenoga 2015. Kotizacija za izlagače čiji je rad prihvaćen je 200 kn, članovi DPUH-a ne plaćaju kotizaciju. 

POZIV_PDF

Podsjećamo da je natječaj za dodjelu Nagrade Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske "Radovan Ivančević" za 2014. godinu otvoren do 15. ožujka 2015.

SRIJEDA, 25. veljače 2015. u 18:30
DPUH, Preradovićeva 44

Ana Šeparović
Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“

Nepoznata faza u opusu Jerolima Miše (1920. – 1923.)

U dosadašnjim periodizacijama Mišina opusa stvaralačko razdoblje između 1920. i 1923. nije posebno isticano, već su radovi iz tog vremena, ovisno o prevazi stilskih značajki, uvrštavani u prethodni (secesijsko-ekspresionistički), odnosno u sljedeći (magično-realistički) dio opusa, što je rezultiralo narušavanjem stilske i tematske homogenosti obiju stilskih cjelina. Na temelju uočenih zajedničkih značajki i određenih stilsko-tematskih koherentnosti izdvojena je ova, kratkotrajna i prijelazna, ali nezaobilazna i prekretnička epizoda u umjetnosti Jerolima Miše, koja će se u izlaganju promatrati u kontekstu druge, također prijelazne faze Proljetnoga salona, obilježene paralelizmom sezanističkih i ekspresionističkih nastojanja. Nakon Mišina putovanja u Beč 1919. u njegovoj se umjetnosti javljaju sezanističke komponente (volumen, prostorna jasnoća i usitnjeniji potez), dok se nakon boravka u Njemačkoj 1922. na sezanističke komponente nakalemljuju ekspresionistički elementi, poput snažnije gestualnosti poteza, razlijevanja forme, upotrebe čiste boje i dramatičnih osvjetljenja. Ovo je razdoblje presudno i u smislu trajnog određenja temelja njegove estetsko-kritičke misli u Nietzscheovu vitalizmu i Bergsonovu intuicionizmu. Tada nastaju i neki od Mišinih kreativnih vrhunaca, poput slika Prijateljice i Pučišća. Uslijed prodora mlađe generacije (Uzelac, Trepše, Gecan, Tartaglia i dr.) Miše počinje izlagati s Grupom nezavisnih, čiji je bio jedan od glavnih ideologa. Uskoro iz njegovih djela nestaju progresivna avangardno-ekspresionistička obilježja te on magično-realističkim izrazom pristaje uz maticu hrvatske likovne umjetnosti trajno ostajući paradigmatski primjer hrvatskoga likovnog antimodernizma.

Ana Šeparović diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2003. godine povijest umjetnosti i muzeologiju te 2014. obranila doktorsku disertaciju pod nazivom Jerolim Miše (1890–1970) u hrvatskome slikarstvu i likovnoj kritici. Od 2005. zaposlena je u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“, od 2007. kao leksikografska suradnica, a od 2012. kao leksikografkinja  ̶  urednica u redakciji Hrvatskog biografskog leksikona. Istraživački je usmjerena na hrvatsku likovnu umjetnost prve polovine 20. stoljeća, osobito na veze slikarstva s likovnom kritikom i estetikom.

Raspored svih predavanja

SRIJEDA, 11. veljače 2015. u 18:30
DPUH, Preradovićeva 44

Antonia Došen
Muzej za umjetnost i obrt

Sakralna arhitektura 18. stoljeća na području grada Gospića

Područje Ličko-krbavskog arhiđakonata ušlo je u sastav Karlovačkog generalata 1712. godine. Dolaskom vojnokrajiške vlasti, a uz suglasnost senjsko-modruškog biskupa, osnivale su se župe i imenovali župnici. Prve župe na ovom području formiraju se već u drugom desetljeću 18. stoljeća, dok se prva sakralna građevina na tlu novog naselja Gospić bilježi tek  polovinom stoljeća. Bilo da su izvorno podignute u 18. stoljeću ili su barokizirane, sakralne građevine gospićkog područja uvjetovane su povijesnim naslijeđem kraja u kojem su podizane te vojnokrajiškom upravom. Među prvim i najranije podignutim sakralnim gradnjama bio je kapucinski hospicij u Kaniži, na hodočasničkom putu između Karlobaga i Gospića. Istovremeno je u samom Gospiću postojala kapelica sv. Ivana Krstitelja koja je porušena čime je izgubila svoj longitudinalni pravokutni tlocrt te se nanovo gradi kao barokna oktogonalna centralna građevina. Ove se prve dvije sakralne gradnje na području današnjeg Gospića nisu sačuvale, ali se kartografskim izvorima može rekonstruirati njihov izgled i značaj za daljnji razvoj naselja. Samo središte Gospića obilježile su i dvije tipizirane vojnokrajiške crkve postavljene u istoj uličnoj liniji sačinjavajući glavne vertikale naselja – katolička crkva Navještenja Blažene Djevice Marije i pravoslavna crkva sv. Velikomučenika Georgija podignute u posljednja dva desetljeća 18. stoljeća. Predavanje obuhvaća i ostale sakralne građevine Ličko-krbavskog dekanata te se tipološki obrađuju njihove zajedničke karakteristike i međusobni utjecaji.

Antonia Došen diplomirala je  povijest umjetnosti, hrvatski jezik i književnost te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Upisala je 2010. godine poslijediplomski studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru s temom Novus Atlas u zbirci tiskarstva i knjigoveštva MUO. Trenutno na Poslijediplomskom doktorskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izrađuje disertaciju Urbanizam i arhitektura grada Gospića od 18. do 20. stoljeća. Radi kao kustosica u zbirci grafike Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.

SRIJEDA, 4. veljače 2015. u 18:30
DPUH, Preradovićeva 44

Tanja Trška
Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet u Zagrebu

Između umjetnosti i književnosti – dubrovački nadbiskup Lodovico Beccadelli i likovna kultura renesansne Italije

U biografiji dubrovačkog nadbiskupa Lodovica Beccadellija (Bologna, 1501. – Prato, 1572.), njegov dugogodišnji tajnik Antonio Giganti naglasio je prelatov poseban odnos s velikim ličnostima talijanske renesanse, navodeći da su ga „beskrajno voljeli najodličniji i jedinstveni umjetnici“, među kojima Tiziano Vecellio, autor Beccadellijeva portreta u firentinskoj Galleriji degli Uffizi, te Michelangelo, s kojim je nadbiskup održavao kontakt putem pisama i soneta. Tijekom dugogodišnje karijere provedene u različitim kulturnim i umjetničkim središtima, Beccadelli je ostao vezan za likovnu kulturu rodnoga grada prvenstveno narudžbama od bolonjskih umjetnika – slikara i grafičara Giulija Bonasonea te arhitekta Bartolomea Triachinija – ali i prijenosom bolonjskih modela u potpuno novu, dubrovačku sredinu. Beccadellijeve narudžbe i zbirka umjetničkih djela, kao i njegovi stavovi prema likovnim umjetnostima općenito, bitno su određeni željom za oživljavanjem i bilježenjem vlastite prošlosti, a odabir pojedinih likovnih sadržaja vezan je za humanističku kulturu i književna ostvarenja talijanske renesanse.

Tanja Trška završila je studij povijesti umjetnosti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2004., a doktorirala 2014. godine na Scuola Normale Superiore u Pisi i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu temom Lodovico Beccadelli e le arti visive / Lodovico Beccadelli i likovne umjetnosti. Od 2008. godine zaposlena je kao znanstveni novak pri Katedri za renesansu i barok Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se temama iz likovnih umjetnosti renesanse i baroka, posebice kulturnim vezama s Italijom.

utorak, 3. veljače 2015. u 12 sati
DPUH, Preradovićeva 44

Istraživanje kompleksa dvorca Brezovice

Izvještaj treće faze istraživanja studenata Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Izdavači: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, 2014.

Publikaciju predstavljaju: dr. sc. Zvonko Maković, predsjednik DPUH-a, dr. sc. Dubravka Botica, urednica, dr. sc. Jasmina Nestić, Andrea Manzoni i Nika Šimičić, članice uredništva.

Predavanje se neće održati. Naknadno ćemo objaviti alternativni termin održavanja predavanja.

Krasanka Majer Jurišić

           Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb

          Javne palače u Dalmaciji – reprezentativna upravna arhitektura

          gradskih središta od 15. do 18. stoljeća 

Kategorija javne arhitekture uključuje građevine namijenjene upravi i sudstvu, građevine s trgovačkim, odnosno gospodarskim funkcijama te građevine za školovanje, zdravstvo i socijalnu skrb. Upravne građevine, kao poseban element gradske arhitekture, nastaju u razvijenom srednjem vijeku. Njihova je zadaća bila odgovoriti na nove potrebe komunalnog društva i u njima se odvijao rad gradske uprave i sudstva. U Dalmaciji se ovaj arhitektonski tip ostvaruje u obliku komunalne palače koja obuhvaća i upravne i sudske, ali i prostorije privatne namjene kojima se koristi knez. Izdvajanjem pojedinih funkcija javljaju i drugi arhitektonski oblici: vijećnica, loža i kneževa palača, odnosno samostalne zgrade za potrebe zasjedanja vijeća, za sudske poslove te za stanovanje. Iako su dalmatinske upravne palače građene mahom u srednjem vijeku, tijekom 15. i 16. stoljeća, u prvo doba mletačke uprave na našoj obali, nastavlja se njihova izgradnja, kao i pregradnja i preoblikovanje postojećih. Period koji je uslijedio, sve do 1797. godine, nisu obilježili značajniji građevinski pothvati na polju upravne arhitekture, ali je od važnosti način na koji se tada s javnim palačama postupalo i kako su one uređivane i održavane. Istraživanje povijesti gradnje upravnih objekata u mletačkoj Dalmaciji pokazalo je njihovu složenost. Svaka je javna palača zaseban primjer i svjedok vremena u kojem je izgrađena, odnosno u kojem se naknadno pregrađuje. Analizom je potvrđeno da javne palače nastaju kombiniranjem postojećih modela privatne izgradnje, naravno s određenim modifikacijama s obzirom na upravne, administrativne i sudske funkcije. U nekim slučajevima ponavljaju se tradicionalni modeli što je ujedno i pokazatelj zatvorenosti lokalne sredine, dok se u nekima ostvaruju sasvim nove sheme. Zbog svog političkog značaja javne su palače imale naglašenu reprezentativnu ulogu, kako u dominiranju urbanim tkivom, tako i u vizualnom identitetu samog grada. Istovremeno, spomenute su građevine, kao reprezentativni materijalizirani odraz moći i ugleda lokalne zajednice, često bile uzorom za privatne narudžbe. Ta dvosmjernost utjecaja ujedno i dodatno povezuje ove arhitektonske modele u međusobno isprepletenu arhitektonsku grupu. Ono što ih razlikuje njihove su funkcije i stoga se u ovom slučaju doista možemo prikloniti funkcionalnoj tipologiji i kao jedinstveni arhitektonski tip odrediti samu javnu palaču.

Krasanka Majer Jurišić rođena je 1975. u Zagrebu. Na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu doktorirala je 2012. s temom Javne palače u Dalmaciji u vrijeme mletačke uprave. Autorica je više znanstvenih i stručnih radova iz područja povijesti umjetnosti renesanse i baroka. Urednica je časopisa Portal i članica uredništva časopisa Kvartal. Godine 2009. dobila je Povelju Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Od 2003. zaposlena je u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Trenutno radi kao viši konzervator povjesničar umjetnosti i voditelj je Odsjeka za dokumentaciju nepokretne baštine te se bavi istraživanjima i konzervatorsko-restauratorskim radovima. 

PROGRAM_PDF

RADIONICA JE POPUNJENA